D O D A T A K

ODABRANI TEKSTOVI IVANČANA

Izabrao i uredio
MARIJAN KRAŠ

S A D R Ž A J

SVETI IVAN KRSTITELJ ZAŠTITNIK IVANCA*

FRANCESCO DEL COSSA: SVETI IVAN KRSTITELJ (oko 1470.1473.). Muzeji svijeta. Milano. Pinacoteca Di Brera. Zagreb, Mladost, 1975., str. 136. U Svetom Ivanu prekrasni pejsaž s prizorima dvorskog života usred strmoglavih i divljih stijena na kojima se postavlja civilizacija renesansnih zgrada ... prenose gledaoca u jednu magičnu dimenziju, dok oštra preciznost detalja daje prikazu strogost. Biseri, pastirski štap, praizvorni su oblici, izvan vremena.

Ivan Krstitelj, sveti - velika ličnost na razmeđu Starog i Novog zavjeta, asketa i propovjednik, prorok. Nosi naslov Krstitelj (za razliku od Ivana apostola i evanđeliste), jer je krstio Krista u rijeci Jordanu. Sam Krist o njemu govori: "On je prorok i više nego prorok" i prvi svetac u crkvi. Kao propovjednik sakuplja učenike i traži od slušatelja unutarnji preporod, pokajanje i pokoru, a u znak duševnog preporoda pere ih (krštava) vodom u Jordanu. Pretkazuje dolazak Krista, koga prepoznaje u osobi Isusa, te ga očituje mnoštvu u času kada je Isus došao na Jordan i podvrgao se Ivanovu krštenju.

Dok se Isus približavao Ivanu Krstitelju, koji je krstio u Jordanu, Ivan ga je pokazao narodu i objavio: "Evo Jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta."

Prekorivši vladara Heroda Agripu zbog svetogrdnog braka biva bačen u tamnicu i po želji Salome krvnik u zatvoru odsiječe Ivanovu glavu. Posmrtne ostatke Sv. Ivana Krstitelja dao je spaliti car Julijan Apostata.

Sveti Ivan Krstitelj - kao kršćanski svetac - ima poslije Bogorodice najviše blagdana u liturgiji istočne i zapadne crkve. Uz blagdan njegova rođenja 24. lipnja vezuju se kod nas pretkršćanski običaji, krjesovi. Pod njegovim su imenom i pod njegovom zaštitom mnoge bratovštine, mnoge crkve, krstionice i znameniti redovi. Zbog mnogolikih asocijacija Sv. Ivan Krstitelj postao je zaštitnikom: krojača, kožara, krznara, vunara, remenara, gostioničara, nožara i brusača, utamničenika, osuđenih na smrt, pjevača i glazbenika. On je - u pučkoj pobožnosti - veliki zaštitnik izvora i voda.

U ikonografiji Sv. Ivan Krstitelj pojavljuje se kao isposnik, mršav, opaljene kože, razbarušene brade i kose, odjeven u haljinu od devine kože, opasan remenom, bos.

_________________

* Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, str. 281-3. Zagreb, 1990.

BOŽIDAR KUKULJEVIĆ SAKCINSKI

IVANŠČICA*

LIJEPA SI PREMILA MOJA DOMOVINO HRVATSKA!

Kad si sa tjemenice bajne gore Veternice motrio divne krajeve vilinskog našeg hrvatskog Zagorja i počeo se spuštati prema romantičnom očurskom klancu, sine ti pred okom krasan vienac 52 kilom. dugog gorja. To je kitnjasta Ivanščica, što no se pružila od Očure sve do ubavog Novog Marofa.

Minuv tajinstvenu Očuru, starodavni nekadanji samostan pavlinski, a sadanju zemaljsku kaznionu u Lepoglavi ter ljubku Kanižu, osvaneš u krasnom trgovištu Ivancu, usred kojeg se ponosito bani veliki sredovječni božjački grad, kojemu je vlasnik pisac ovih redaka.

Iznad Ivanca uzdiže se u visini od 1061 metra najviši brieg gore  Ivanščice, Velika Ivanščica, koja nadvisuje sve vrhove u sjevernoj Hrvatskoj. Dva i po sata treba da se na nj iz Ivanca uzpneš. Proć ti je najprije, kad si prekoramio torbu sa zairom i uzeo u ruke štap-penjač, kraj ivanečkog grada i kraj liepe obnovljene župne crkve, župnog dvora te pučke škole i već te pozdravlja šumor brzog gorskog potoka Bistrice, koji te najugodnije prati cielim skoro putem. Desno i lievo biele se kučice ivanečkih seljaka ter veliki niz mlinova, a tad se pojavi desno na milovidnom brežuljku dvorac Pahinsko, prije Fallerov, a sada Taussigov, lievo pako na 471 metar visokom krasnom visu crkvica Sv. Duha, sazdana slavnim zagrebačkim biskupom Martinom Borkovićem. Pred tobom divno se širi svakolika nebotična Ivanščica, a kad si minuo umjetni Pustov mlin i vodnu pilanu Taussigovu, skrenuti ti je sa obćinskog puta desno u hladovite zelen-gore. S lieva se visoko uzpinju šumovita brda Konjić Mali, Mali konj i Veliki konj, uz ugodne puteljke milo žubori hitra Bistrica, što no se valja čas travom i cvietkom, čas kršnim kamenjem i korenjem, a kad si dobro poodmakao u goru, pozdravi te s lieva vrletna Sokolova i Jelenova pećina, dočim se je pred tobom uzvio brieg Mrzljak. Orijaške bukve, stoljetni hrastovi, javorovi i borovi odasvud se dižu i stvaraju ti voljko zahladje u prekrasnom tom gorskom kraju, dok ti sladjani poj slavuja i kosa razdragava i srce i dušu, a miomiris gorskog raznolikog cvieća grudi širi. Kad si se već dobrano uzpeo, zamietit ćeš dugoljaste, a uzke drvene kolibe; to je t. zv. Švajcarija ili Mlečnica, zaklonište švicarskim kravam, što ih ovdje, jer je Ivanščica bogata raznim biljem, pa i onim za krave muzare, goji g. Taussig od proljeća do jeseni. Tu izvire izpod starodrevne jedne bukve potok Bistričica, a odmah kraj izvora jest i pojilište za blago. Vodom studenicom okriepi se ovdje časak, a tad podji dobranom strminom dalje i obazri se koji put, jer će ti se prekrasno prikazati crkvica Sv. Duha i prevaljeni već put. Tad češ doći do raskrižja, s kojeg se možeš spustiti u Lobor, dočim će ti crveni kažiputi, što ih je prije više godina na dovoljnih mjestih postavilo hrv. planinarsko družtvo, pokazati stazu, kojom ti se dalje valja uzpinjati. Skoro zatim naći češ na maloj čistini "Crnu mlaku", stajačicu vodu, o kojoj priča puk, da amo dolietaju vještice s Kleka, da u njoj okupaju griešno svoje tielo. U tili čas osvanut češ na maloj livadi, posutoj krasnimi gorskimi cvietovi, s koje se već širi divan vidik na zelen-šume i doline ivanečko-varaždinske, a osobito na Ivanec, koji se s ove gorske livade vidi. Sad ti se valja verati kroz gustu šumu i vrlo bujni drač, pa si se za po sata sretan i blažen našao baš izpod drvene piramide a na sam vrh Ivanščice.

Bilo je 10. srpnja ove godine (1899.) kad sam bio na visu Ivanščice i to sa vrlim planinarom i čestititim Slovencem, ivanečkim mjernikom, Ant. Pajekom, koji je tad bio 76. put na Ivanščici i sa svojim lugarom Ivanom Severom. Došav prije podne na vis, odmorismo se i okriepismo se malo, zapalismo tad vatru, priredismo ražanj, natakosmo na nj gojnu patku, ostavismo lugara da okreće ražanj i uzpesmo se na to na piramidu, što ju je podiglo hrv. planinarsko družtvo godine 1893. i koja je do najgornje skaline, koju je zlobna nečija ruka odstranila, u posve dobrom stanju.

"Liepa si premila moja domovino Hrvatska!" prvi mi je bio klik, kad okružih okom dolom i gorom. Veleban je vidik koji se sa piramide otvara na sve strane hrvatskoga i slovenskoga svieta. Divno se tu prikazuju zanosnom planinaru i rodoljubu nebotične naše gore: Maceljska, Radobojska, Ravna gora, Kostelska, Klanjačka gora, Plješivica sa vrletnim Okićem, Zagrebačka, Moslavačka, Petrova Zrinjska, Kalnička i Varaždinsko-toplička gora; krasno se nižu Donatova gora, Voč, Pokozje i Mariborske gore; za vedra jesenjeg ili zimnjeg dana izvrstno se vidi Klek i Triglav ter Schlossberg iznad Gradca sa Schöckelom. Krasan je pogled na čitavo valovito Zagorje s njegovimi ubavimi dvorovi i crkvicami, na pitomi Ivanec, drevni Trakošćan, Bednju, Lepoglavu, Kamenicu, Sv. tri Kralja na Ravnoj gori, Klenovnik, Voću, Sv. Barbaru, Maruševac, Vinicu, Varaždin sa cielim varaždinskim poljem, romantičnu Belu, Ludbreg, Križevce, Koprivnicu i čak Belovar; oko ti se nadalje zadovoljno pase nad Optujem i optujskim prostranim poljem, Velikom Nedjeljom, Ormužem, Ljutomjerom, Središćem i Čakovcem sa plodnim našim Medjumurjem, a vidi se i Kaniža sa ugarskim ravninami i brdi te se može dobro razabrati Blatno jezero. Sve je to izprepleteno gajevi, humci, dolinami i prodolicami ter Božjimi crkvami, a krasno vijuganje Save i Drave, Krapinice, Bednje i Plitvice čini čarobnu sliku još čarobnijom i zamamljivijom.

Nagledav se svekolike ove divote Božje, pobožno slopismo ruke na molitvu, kad nam usred našeg uzhita dopre do uha zvuk zvona sa ivanečke crkve navještajući podne. Pričini nam se, kao da je i sva ta bajna priroda shvatila svečani taj čas i da je i ona tajinstvenim nekim dahom obratila se k Stvoritelju, da mu zahvali, što ju je toli krasnom stvorio na ugodu i nasladu svemu hrvatskomu svietu.

Sišav tada s piramide, sjedosmo izpod nje da obavimo skromni naš ručak, za kojeg nam je osobito u slast išla izvrstno izpečena patka i zdrava naša ivanečka kapljica. Poslije ručka savismo dva stručka ubranih bilina, a ubrasmo sliedeće: dragoljubicu (Cyclamen), alpinsku ružu (Rosa alpina), prekrasni lier (Carniolicum), sagafilje (Centauree Cyanus), Lychnis Viscaria, Hypericum perforatum i zvončiku Campanulla pausilla. Iza toga podjosmo ponovno na vis piramide. Čarna slika sve se je više mienjala, al svejednako bila je divna i zanimljiva, ne mogosmo da se dosta nagledamo presretni što nam je vrieme dobro poslužilo.

Oko 4. ure oprostismo sa milim visom Ivanščice i spustimo se izmedju Golovršice i Velikog konja dobrimi, ali dosta strmimi zavojci u Tamni dol, iz kojeg dodjosmo u selo Prigorec, iznad Ivanca, gdje nas opet pozdravi brzoteka i bučna Bistrica te nas prijatno uvede u ivanečki grad.

Još su dva puta, kojima se možeš vraćati sa Ivanščice u Ivanec: jedan ide vrhom preko Velikog i Malog konja u Prigorec, a drugi uz Golovršicu na Tiesni kamen i Veliki zdenac kod Prigorca. Savjetovali bismo svakom planinaru, koji bi polazio na Ivanščicu iz Ivanca, da se uzpne na nju i silazi s nje preko t. zv. Švajcarije, jer je taj put najbliži i najugodniji, a jedina veća strmnina iznad Švajcarije, koja traje 15 časaka, neće ga osobito utruditi. U Ivancu će se za koji dan ustrojiti podružnica planinarskog družtva, jer se o njoj već živo radi, pa će joj biti prva zadaća, da 3-4 zavoja načini kod ove strmine i još neka raskrižja još jasnije obilježi.

Spomenuti mi je jošte, da je Ivanščica bogata svakovrstnimi rudami, osobito ugljenom, željezom, tutijevcem, sjajnikom olovnim i tutijevim blistavcem, pa kad će se jednom trajno useliti industrija u ivanečki Bogom blagoslovljeni kraj, imat će tamošnje pučanstvo od eksploatiranja ruda i velikih tamošnjih šuma veliku korist. Glasovit je u Ivanščici lov na srne, srnjake i zeceve.

Konačno pripominjem, da su vrlo zanimljivi uzlazi na Ivanščicu, osim iz Ivanca: iz Lobora, Belca i Zajezde u Hrv. zagorju. Sa svih je strana Ivanščica divna, odasvud ona kliče: "Uzpnite se na me, divite mi se i proučavajte me, jer je sramota biti tudjincem ma u kojem kraju naše domovine Hrvatske!"

________________

* HRVATSKI PLANINAR, god. 1899., str. 134-137.

FRANJO HORVATH

OBIČAJI U IVANCU*

U Ivancu sakupio Franjo Horvath VI.

Običaji kad se mladenka dopela k mladencu

1. Običaji Božićni
2. Ini običaji
   - na Ivanje
   - na Jurjevo
   - na fašnik
3. Što znače gde koje reči
4. Običaji na same poklade

Običaji kad se mladenka dopela k mladencu

Čuo u Ivancu

Da se mladenka dopela k hiži onda se mora pokočiti na vrata i pokloniti i reči: ali bi ju smel vu njihovu palaču se malo pokloniti da bom (budem) vidio ka (što) je vu nje notri. A to mora delati prvi muzikaš i starešina (Brautfirer)** pa ga mora pitati kam si ti danas hodio? Kakva derva pri vas goriju? eli hrastova, eli bukova, eli grabrova eli leskova? On da  vu  v  hiži veli:  naj više bukova. Onda vu znotra pita: eli si ti bio denes pri svetom kamenu? Onda vu zvona (iz vana tj. koj je vani) veli: da je, pa veli da nisem bio pri svetomu kamenu nebi bila moja deca prisegla (moja deca tj. mladenec i mladenka). Onda idu v hižu pa se poklanjaju pa se primeju po dva (se  - sve) skup pa stancaju kolo. Onda prime čestnik (kao ovde drugi Brautfirer) mladenca za roko; mladenec prime mladenku za roko (za ruku). Onda prime mladenka posnuš (kao kod nas u Varaždinu Krankl Jungfrau) za roko, onda se pelaju za stol, onda se posede za stol (posedu za stol). Da su došli dimo na ganjča na vrata onda zdigne mladenec ober (nad) mladenke škrlak a ona prime njega za robec i ide pod škrlakom, a to zato kaj znamenuje da nije ona njega vdurila niti on nje. Onda se pelaju za robec v hižu a on dene škrlak na se a onda zaveže ona (mladenka) njemo na rouke a to znamenje da je nemre (nesme) biti. Onda zeme mladenka mladenčeve i sve (svoje) žnore pa mu zaveže rokave a to zato da je nemre prvi pot biti. Onda idu si skup k večerji pa mora biti desetoro hrani i četvero kaš. Gda dojde hajdina kaša, onda ide mladenka vajn (van) od hajdine kaše, onda dojde mladenec za njom, onda mora mladenka mladenca zuti (tj. svući mu čižme). Onda daje  dever (dever jest onaj koj nosi ćuturu sa vinom kad idu na venčanje) te im daje posle venčanja piti. Po nemački neznam kako ga zovu, pitao sam gospodara te mi je kazao da se zove Jausen träger. (doje=dojde) On prime mladenku pa ju hiti spat na postelu. Da so (su) se već naspali onda idu v hižu mladenac i mladenka, pa prime dever snehu (sneha ili po naški snaha) pa ji zeme robec (tj. rubac što ga imade na glavi) pa gu zahiti za vrata.

Drugi den ide dever mladenki zdenca kvariti, on da će (ako) mladenka more preje dojti na zdenec neg mladenec, onda mora dever mladenki platiti sekser; a ako dojde prejdi dever nego mladenka deveru dati sekser. Onda idu vjutro hiže zmetat; onda dever pogreblje k stolu a mladenka k vratam. Onda mladenka nemre prejdi zmesti dekle neplati deveru sesker, ka ji oprosti ka more prejdi zmesti.

Da dojde mladenka k hiži mladenčevi onda mora iti vu štalu i mora hititi deset krajcarov po štali zato, ka se bu bole more blago odhranjuvati i prodavati.

Pri goste mora biti desetero  hran, a onda mora biti jedanajsto pečenje; a na par nesme zato biti kajti bi onda mladenka na par dece. Onda neseju v hižu pečenje (tj pečenku i svakovrstne kolače). Onda dojde dever on si zeme luč (tj. sveču.). Onda počneju kuharice tancati s pečenjem na glavi i s kitico, a dever trži, pa se pogajaju s čestnikom (kao drugim Brautfirerom), onda pa kak se pogode. Onda dever z lučju brani da drugi  ne kradneju pečenja. Onda nesmeju prej jesti dokle ne plate, a plate pak kuliko ki (koji) more, kajti ide tanjir na okolo pa da ki krajcar  ki dva, ki seksar, ki forent. Da plate onda deneju na stol onda stopram moreju jesti. Onda v nedelu idu po kravu i po škrinju (tj. ladicu) pucinu.

Opaska: valja znati da kod muževah gosti počimlju v sriedu a svrše se u nedelju i to tako: u sriedu noći jest kod mladenke sve do četvrtka posle podne a onda idu k mladencu pa su kod njega do nedelje u jutro te se istom onda razidu. U nedelju pako imaju kuharice svoje gosti.

Sveti kamen misle žrtvenik.

Starešina jest kao u Varaždinu n p (na primjer) prvi Bratufirer, ako ih imade više

Čestnik kao u Varaždinu drugi Brautfirer.

Skupio u Ivancu Franjo Horvath šesto školec

1. Običaji Božićni

Na sam sveti večer dojde muškarec pred hižna vrata, onda pokoči na vrata i onda veli on vuni: dober večer daj vam bog pune škrinje žitka, pone lagve vina, debeli konjov, debeli volov, debeli telić, debeli prascov. Daj vam bog picikov i racikov i dušno zveličenje. Gda to zgovori onda ide v hižu pa si sede i daju mu žitka i kruha i vina. Žitom mora zašvignuti okolo i zezvati picike. Onda mora dati sakomu ki je v hiži piti i to zato da bodo rajši živina pila. Onda dene po stolu po prečki žita od jednoga vogla do drugoga do tretjega i štrtoga. Onda mora napraviti sredi vienec s slame i na ovoj slami mora zasaditi kokoš, da se rajši piščanci zvađaju.

Onda dene na saki vogel jenu repu, saka ta repa mora biti od drugoga meseca. Da repa stirja cimu onda se mora sejati onoga meseca od kojega je repa.

Pred polnočkom mora se dati blagu koruznica da si šumiju, da copernice neladaju z onom štalom i z onim blagom, kajti se copernice boje onoga šomotanja.

Po polnočki se mora dati mladine sačkovoga zrnja zobati da rajši neseju jajca. To žito se mora dati mladine na Božić na Vuzem i na Trojake, ali to žito se mora nesti vu cirkvu k meši i to k polnočki, k zornici i k pozni meši. Isto tako se nese i hleb kruha k ovim trem mešam a to je zato kaj se da saki kravi jen falačic za jesti kaj bolše mleko imaju i kaj ga već imaju.

Na Božić i Štefanje nesme dojti puca pokrita v hižu dokle si skupa nedojdu v hižu a onomu možu ki dojde s pucami od polnoćke dadu flašu s vinom i kruha hleb.

Ini običaji

Na Ivanje devaju sekire i kose i šipovinu i povezate lance pred vrata štaln a gde je nutri blago a to zato da copernice ne lerdaju z vunom štalom i z onim blagom.

Na Jurjevo devaju vence na tunjicu i na verče na klučenice i na lesu i na vrata. Na lesu i na vrata zato ka nemreju lisice i kanjari po picike.

Na fašnik nose gnoj na verte ka im drugi verta nezeme, ne da bi verta zel neg bi zel ka nebi več rodila zemlja. Na fašnik v jutro se skuha bob i žganci pa se zeme jen obroč onda se vu ti obroč dene bob i žganci pa se dozove mladina ka to zoblje i je, a to zato ka se mladina skupa drži ka nejde na širom i ka jajca skupa neseju.

Da pervi pot čuje germeti onda se mora tripot prekopitnoti onda je srečen na vrganje.

Što znače gde koje reči:

- da bodo = da budu
- sačkovoga žita = svakojakoga žita
- dekle si skupa ne dojdu = dokle si skupa isto
- saki = svaki
- tunjica  jest posoda u koji se putar pravi
- lesa to su vrata izpletena iz granja. Osobito imadu zagorci.
- kanjar jest jedna vrst grabežljive ptice i to valjda jastreba zovu tim imenom

Običaji na same poklade

U jutro rano mora se hren jesti, zato kaj je človek čes celo leto zdraveši.
Mora se kruh peći, kaj bude debelša repa.
Mora se v jutro pod drevjem huškati (tj. pod voćem) i tresti a to zato kaj slive bole rodiju.
Na fašing se nesme stranjskomu človeku  koj dojde k hiži dati vode piti neg vino a to zato kaj ti bi došla gospa lasica pa grize onoga piti.
Mora se desti na škaf venec s trnja a to zato kaj on ki se na pije nije betežen neg da je zdrav.
Mora se dati mladine žito koje je bilo na božić na stolu a to zato ka već jajec imaju.
Mora se dati kravam kruh jesti koj je bil na božić na stolu a to zato kaj imaju više mleka.
Fašinske dane nesme se šivati kajti ako se šiva onda se kokošem riti zašiju pa nikaj jajec ne neseju.
____________

*Rukopis Knjižnice HAZU u Zagrebu bibliografska oznaka: Horvath F: Običaji u Ivancu. Rukopis ONŽO JAZU sign. S.Z. 15.

** Brautfirer njem. der Brautführer - djever (prim. autora)

Ovaj tekst prvi puta se javno objavljuje prema rukopisu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu - Zavod za narodni život i običaje. Rukopis F. Horvatha korišten je uz suradnju akademika Mirka Markovića i kolegijalnu pomoć gđe Zorice Šimunović-Petrić i g. Ace Zrnića, kojima se toplo zahvaljujem.

Zapis se objavljuje u izvornom obliku. Podaci o sakupljaču Franji Horvathu i  vremenu nastanka zapisa nisu poznati. (Prim. ur.)

BRUNO STEINER - ŽUPANIĆ

H R V A T S K O J*

Kip domovine vu početku leta 1931.

* VARAŽDINSKE NOVOSTI 21. prosinca 1939. br. 525

MIRKO RAČKI

LIJEPI MOJ IVANEC*

Ivanec me sjeća na drage uspomene iz najranije mladosti. Moj je otac bio premješten iz Gorskog kotara u Ivanec kada je meni bilo oko tri godine i ostali smo u Ivancu do moje svršene sedme godine.

Lijepi moj Ivanec vidio sam posljednji put godine 1950. Nije u njemu skoro ništa bilo promijenjeno, osim što je staroga grada bilo pola. Opisat ću vam kako je izgledao u mojem djetinjstvu Ivanec.

Stanovali smo u posljednjoj kući, kod "Križa", na desnoj strani na cesti za Lepoglavu. Kada bi se stajalo nasred ceste, onda se vidio humak s kapelicom u Lepoglavi. Ni s lijeve ni s desne strane ceste nije više bilo kuća sve do Lepoglave, samo je na desnoj strani daleko u polju bio rudnik Kuljevčica.

Kada bih ja ujutro ustao i sjeo na one dvije stube, koje su bile na ulazu u prostrani hodnik, plavila se pred mojim očima lijepa Ivančica s kapelom Sv. Duha. Ta divna plava boja gore pratila me kroz cijeli život.

Preko ceste je bila velika ledina, gdje su pastiri pasli blago i igrali igru "klis". S desne strane ledine vodio je put na groblje. Od ledine do pošte, kod mosta preko Bistrice, na toj strani nije bilo nijedne kuće. Pošta je bila u prizemnoj kući, a gore na vratima pisalo je ime poštara Schur. Do pošte je bila jednokatna kuća vlasnika rudokopa, Praunspergera.

Kraj nas, tj. na lijevoj strani prema trgu, bila je isto takva kuća, gdje je stanovao doktor Hochmajer. Njegove dvije kćeri Liza i Lona svirale su glasovir, pa sam ja to rado slušao. Kad je doktoru umro sin od 16 godina od tuberkuloze, posvojio je dobri čovjek jednog dječačića, Tončeka, sina rudara Turnšeka. Tonček je bio moj prvi drug u igri.

Iza kuće u kojoj smo stanovali bilo je prostrano dvorište i vrt sa "hutom" sve do rukava Bistrice, čija je voda tjerala kolo mlina. Mlin je bio na kraju doktorovog vrta. Između doktorove i susjedne kuće bio je strmi put k mlinu. Ta susjedova kuća, čini mi se jednokatna, bila je uvijek zatvorena i prazna, pa ne znam čija je bila. Iza kuće je bio veliki magazin pun svakojake robe.

Kraj te prazne kuće, u prizemnoj zgradi, bila je krčma Lačnoga, koga je ugrizao bijesni pas i on je od toga umro. Kada je u krčmi mrtav ležao na stolu, metnuli su mu na svako oko po jedan četvrtak (groš) od bakra, koji je vrijedio četiri novčića. Kada sam poslije u gimnaziji u Varaždinu učio da su Grci Charonu, prevozaču duša, morali plaćati prijevozninu, uvijek sam se sjećao Lačnoga i njegovih četvrtaka.

Zatim je bila kuća u kojoj je stanovao Ličanin Sertić s troje djece, koja su bila naši drugovi u igri. Iza Sertića je bila kuća u kojoj je stanovao stolar Serbo, koji je na tavanu hranio mačke pa ih je pripremao za jelo kao drugi kuniće. Imao je veliki vrt ograđen plonjkama i u njemu na kamenu stupu sunčanu uru, kojoj sam se puno divio. Poslije Serba bio je kanalić iz Bistrice za mlin, a kraj njega kuća Kukuljevićevog inženjera za rudnik.

Preko Bistrice, iza mosta na istoj strani, bila je apoteka. Ispred apoteke se nalazio vrt u kojem su bile staklene kugle. Nasuprot apoteke, s druge strane Bistrice, nalazila se kućica seoskog postolara. Dalje uz Bistricu nije bilo kuća sve do crkve, gdje je bio mlin, a zatim su počele seoske kuće.

Uz apoteku je bila jednokatna zgrada Kotarskog suda. Na ovećem prostoru ispred sudske zgrade bila je krčma i kuglana "Velike oštarije", a zatim dućan trgovca Gelba. Na drugoj strani ceste, desnoj od Lepoglave prema trgu, bio je dućan trgovca Blava, kamo je stolar Serbo slao svog psa s košaricom u zubima po paketić duhana.

Tu je bio i mali dučančić presvijetle gospođe Kukuljević, koja je tu prodavala vrhnje i sir. Ako bi joj koje dijete, koje je mama poslala po vrhnje, reklo milostiva, poslala ga je doma, nek reče svojoj mami da ona nije milostiva nego presvijetla. Kada bi veliki voz sijena kretao sa gospoštijskih livada, onda je presvijetla sjedila gore na vrhu voza pod svilenim suncobranom.

Na uglu seoskog trga bio je neki Bručić, pa trgovina Leitner. Lijevo, kuda se ide danas na stanicu, bila je samo staza u polja, jer tada još nije došla željeznica u Ivanec. Tu je bio dućan, a nasuprot gostionica gdje se moglo i spavati. Na drugoj strani preko trga bio je grad Kukuljevića. Lijevo od grada bio je fotograf, a podalje na cesti za Varaždin bile su opatice, koje su upravljale ženskom školom, kamo je išla moja sestra.

Na cesti za Varaždin, oko pola kilometra od opatica, bila je krčma u kojoj se jeo nadaleko poznati gulaš.

Dalje od grada i trga prema Ivančici nalazi se crkva sa širokim stubama, zatim dolazi župni ured pa škola. U tu školu trčao sam svaki dan kada mi je bilo sedam godina. U torbi sam nosio pločicu od škriljevca, na koju je bila privezana spužvica, te pisaljku i početnicu. Učitelj se zvao Bartolec, i imao je crnu bradu, a župnik se zvao Kučenjak. Dalje prema Ivančici bile su seoske kuće s jedne i druge strane ceste sve do jednog ograđenog vrela žive vode na desnoj strani. Dalje, gore, već u šumi, bila je pilana.

Evo tako je izgledao lijepi Ivanec sa prelijepom Ivančicom u doba kad je meni bilo 6-7 godina.(godine 1887.) Ja ga se uvijek sjećam s radošću u srcu.

* SANKOVIĆ, Franjo: Uspomene slikara Mirka Račkog na Ivanec. Ivanečki kalendar '80., str. 44-46.

IVO LADIKA

ZAPISI O DJETINJSTVU*

BEDNJA

Rječica Bednja, koja protječe jedva stotinu metara od prvih stažnjevečkih kuća, izvršila je izvanredno velik i blagotvoran utjecaj na naš dječji i mladenački razvoj gotovo bih rekao, daleko najznačajniji od svih faktora geografsko-društvene sredine u kojoj smo živjeli. Bez Bednje bile bi naše stažnjevečko djetinjstvo i naša mladost daleko siromašniji, prazniji i gotovo dosadni. Uopće smatram da voda - more, rijeka i jezero - neizmjerno povoljno utječu na širinu pogleda, polet mašte, bogatstvo dojmova svakog čovjeka i da su u znatnoj mjeri prikraćeni, oštećeni u razvoju oni, koji su se rodili i živjeli potpuno ili vrlo dugo daleko od vode. Možda i ta činjenica što je prvi život nastao u vodi - sili nas još i danas da joj se uvijek iznova i rado obraćamo. Kao svojoj davnoj, najdavnijoj pradomovini.

Bednja je bila uvijek i uvijek iznova i u prvom redu središnja točka našeg cjelokupnog zanimanja i bavljenja barem u četiri mjeseca u godini, pola proljeća i čitavo ljeto: kao mjesto kupanja, sunčanja, ribolova i najnevjerojatnijih zabava i zanimanja, koja se uvijek nova, prema onoj staroj Heraklitovoj istini: "Sve teče", sve se mijenja, to jest, ista voda zapravo nikad nije ista, jer je to uvijek druga voda, a ona dosadašnja već je otekla. A i preostali dio godine Bednja je bila stalni cilj i meta svih naših šetnja: s njom su sve one ili počinjale ili završavale. I onda kad se više nismo mogli kupati, u jesen i kasnije - promatrali smo čeznutljivo kako ona mijenja svoju boju, kako postaje sve zelenija, sve ledenija; kako jesenji srhovi putuju njenom površinom, kako se nabire, kako se ribe bacaju za niskim mušicama, kako pliva njenom površinom vodeni štakor ili prelijeće iz grma u grm vodeni kos, kako vidra ganja ribu i posljednje lastavice klize njenom površinom. Uz vodu ima uvijek nepresušno mnogo zanimljivosti: ona neumoljivo privlači svojim bujnim, bogatim životom, životinjama, biljkama i najneobičnijim pojavama u vodotoku, strujama, brzicama, virovima, koji putuju zajedno s vodom i mirnim riječnim okancima, ogledalima. Rijeka neprekidno izaziva naš interes, privlači pažnju, a vrlo često upriličuje njenom gledaocu najnevjerojatnija iznenađenja, neviđene pojave, prizore, koji se mogu vidjeti samo danonoćnim promatranjem vode, a koji se ne mogu zateći kad ih upravo posebno želimo vidjeti.

S Bednjom bili smo prisno povezani već kao djeca od tri četiri godine, a svakako još mnogo prije polaska u osnovnu školu. Ona nas je neizostavno zvala, osobito u ljetu, nekim neobjašnjivim, nesaznatljivim zovom, privlačila svojim mirisom - po travama, po ribi, po vodi - svojim šumom, svojim tokom, grgoljem, žuborom, klokotom, svojim mirom. U njoj smo se kupali, ležali i kopali po pijesku, lovili ribe pribadačama, štapovima, udicama, tražili školjke i puževe, skakali, odgonetavali prva plivačka umijeća i zagonetke lebdenja na vodi.

Bednja ima u Stažnjevcu nekoliko uobičajenih kupaćih mjesta, točno odijeljenih i predviđenih za djecu i mladež različitih uzrasta i plivačke sposobnosti i zrelosti. Prvo dječje kupanje počinje, u pravilu, najprije u takozvanom brodu, najplićem mjestu na Bednji ne samo u tom kraju, nego koje uopće znam, ne računajući dakako Bednju posve kod izvora, kod Trakošćanskog jezera. Tu je Bednja najdublja djetetu do pojasa, s polaganim prijelazom od gležnja, sa stažnjevečke strane, pa sve dublje, prema vargovskoj strani. Na tom mjestu Stažnjevčani prelaze na drugu, vargovsku stranu. Dok nije bio podignut na tom mjestu most - išli su kolima ravno preko rijeke. Tu se napaja blago, natače voda za polijevanje vrtova u sušnim ljetima, ovamo se vode svinje na kupanje, pere se rublje i, dakako, kupaju se neplivači.

Slijedeće mjesto, viši kupaći i plivački stepen, bio je čitav prostor od broda prema Đurasovu mlinu, sve do otoka ispred mlina, a osobito takozvano mjesto kod trčka. Tu, nasred Bednje, virio je, naime izvan vode, kad je ona bila niska, panj stare vrbe, i to je orjentaciona točka za sve polukupače i slabe plivače, koji plivaju još pasjim načinom i stilom, to jest lupaju obilno nogama, a kadgod i rukama po vodi. Otisnuti se niz Bednju kraj trčka bio je daljnji, novi uspjeh u plivačkom izobražavanju stažnjevečke djece.

Kad se s uspjehom završi i to plivačko školovanje - prelazilo se dalje: pod mlin. Tu je Bednja vrlo široka, nekoliko puta šira nego u svom uobičajenom koritu, jer joj voda od mlina dere obalu, osobito onu desnu. Voda pada od mlinskog kotača i sa strane, ispod i preko žlijeba, i s nasipa. Osobito za visokog vodostaja voda oštro udara u desnu obalu i tako je tu izrovala čitavu kotlinu, u kojoj je dubina i do dva-tri metra. Ispod Đurasova mlina postoji zapravo nekoliko kupališnih mjesta. Najvažnije i najinteresantnije je svakako takozvana graba: mjesto duboko svagdje iznad čovječje visine, kotlina, koja se naglo ruši u dubinu i znači za djecu i mladež, pa i za odrasle opravdano strahopoštovanje, za svakog, pa i za dobrog plivača. To je pravi ocean na Bednji, fakultet, univerzitet, zadnji plivački ispit. Strah od grabe pojačan je još i raznim legendama koje su kružile o njoj selom: da u njenom dnu, u mulju, samo s brkovima iznad mulja, s kojima mami ribe, žive stari somovi, koji mogu povući za nogu i odraslog plivača. Dok sam bio sasvim malen, grozili su nam se seoski momci, kad smo silom htjeli tamo, da je graba "tak gliboka" - da se ne može ni izmjeriti. Očito su te priče govorili odrasli da bi njima zastrašili djecu i odvrnuli ih od kupanja. Zbog toga priznajem, imao sam uvijek i kao odrastao, neku nelagodnost plivajući tom dubokom, starim vrbama teško zasjenjenom tamnom grabom. Jednom kasnije izmjerili smo je pomoću špage i olova: nema nigdje više od tri metra. Možda je nekad bila i dublja, pa se zamuljila.

Međutim, prije grabe trebalo je još preplivati kraj grma: od vodopada pa do otoka. To je bila plivačka matura. Na izlazu iz te vodene kotline ispod mlina ulijevala se u Bednju takozvana Stara Bednja: rukav koji kao potkovica obilazi u luku Bednju. To je stari tok Bednje koji je znatno zahirio i po širini i po snazi vode jer je regulacijom Bednje, prilikom gradnje mlina, presječeno novo korito. Na tom mjestu je zavoj starog toka umjetno presječen, prekopan, da se dobije ravan tok i brži pad vode na mlinski kotač vodenice.

Tu kraj grma utopio se, sjećam se još, Rok Lončarov, jer nije mogao svojim pasjim stilom, izaći na kraj s tih deset, petnaest metara čitave dužine plivačke staze. Izvukao ga je, izronio, tek drugi dan, na naše najveće i iznenađenje, jedan vrlo star čovjek, za kojega ne bi nitko niti pomislio da zna uopće plivati. Nekad je vjerojatno i on bio bednjanska plivačka klasa.

Tu je bilo i mjesta za sunčanje. Kod grabe bilo je mnogo pijeska, a na utoku Stare Bednje u Bednju nalazio se dvadesetak metara dug pješčani otok, koji je svakog proljeća bivao različite veličine - čas veći čas opet manji, ili gotovo neznatan.

Međutim, bilo je još nekih mjesta na kojima smo se kupali: to je čitava dužina Bednje od željezničkog mosta prema Đurasovu mlinu. Već kao gimnazijalci skakali smo u Bednju sa željezničkog mosta. Ali kod toga je trebalo biti vrlo oprezan. Naime, kod gradnje mosta ostalo je podvodno, zabijenih u dno, pola metra ispod površine vode, nekoliko stupova, koji su se mogli vidjeti samo kod posve bistre vode. Znali smo, međutim, već napamet kako su raspoređeni ti podmukli stupovi i u kojem su razmaku, prema položaju Bednje i broju željezničkih pragova na mostu. Jednom, možda upravo videći nas, skočio je s mosta i neki dječak iz Vargovca, pa se nabio na podvodni stup. Dakako da je stradao. Govorili su da su ga jedva otkinuli sa stupa, tako se nabio.

Prvi dan naših kupanja, otvorenje kupališne sezone, bio je godinama 30. travnja, dan Zrinskih i Frankopana. Taj dan smo se morali bezuvjetno kupati u Bednji: po svakoj mogućoj i nemogućoj temperaturi zraka i vode, iz inata, iz ćefa, samo da se ne prekine ta dugogodišnja tradicija. A voda je često grizla od hladnoće, bila zubata.

S osobitim smo se užitkom kupali još na jedan dan: bio je to dan Sv. Lovre, 10. kolovoza. Razlog - jer je u Stažnjevcu postojala uzrečica: "Lovrenac, Lovrenac - svaka voda zdenac !" A mi, da to pošto-poto pobijemo, oborimo - kupali smo se upravo na taj dan s posebnim užitkom, upravo mahnito pretjerano, i kod toga često u vodi spominjali i izrugivali "svetoga Lovrenca".

Između željezničkog mosta i Đurasova mlina, jer je tu Bednja bila ravna, obilježili smo jedne godine pomoću napetih špaga i plivaću stazu dugu pedeset metara. A kod mlina smo postavili dasku za skakanje u vodu. Želili smo da osnujemo plivački klub. Na kupaće gaćice ušili smo si slovo S, to jest: Stažnjevec. Osim nas nekoliko plivača iz Stažnjevca pomišljali smo još, kao na člana osobito na Slavka Buhina iz Cerja Nebojse. On je mogao izvanredno dugo i daleko roniti, tako da je kod svih promatrača izazivao divljenje. Govorili su, kad je zaronio, da ga sad "ne bu van bar pol vure."

U jesen, krajem kolovoza i početkom rujna, kad je Bednja zahladila od prohladnih noći, a još češće od kiša - pronašli smo još jedan izlaz: bajere iznad drugog, Surkova mlina. To je glasovita Matačina, stari rukavi Bednje, ali široki i topli, s lopočima i mnogo riba, osobito šarana, mrena i grgeča. Voda stajačica ugrijala bi se na površini i na jesenjem suncu, a to je nama bilo dosta za plivanje. Tek kad smo se uspravili - dolje nas je iznenadila hladna voda.

Ta naša kupanja često smo spajali s ribolovom ili nekim igrama, športom i slično. Bilo je uvijek zabavno, pustolovno jer uz vodu ne može nikad biti dosadno. To je potpuno isključeno. Na Bednji smo se najprije kupali samo popodne. Poslije smo uveli još i prijepodnevno kupanje tik pred ručak, a za sparnih mjesečinastih noći znali smo se kupati još i poslije večere. Tada je voda topla, kao kuhana. Pogotovo kad je najviše ljeto pritislo svom svojom vrućinom, pa smo htjeli iskoristiti svaki mogući dan. Tada nas je i prašina pekla u Klanjcu za bose noge.

Kad danas mislim na Bednju, tek pravo uviđam njeno veliko značenje i ulogu, koju je ona izvršila u životu stažnjevečke dječurlije i mladeži: zdravstvenu, sportsku, kao nepresušno mjesto odmora i razonode. I ako je Gogolj mogao reći da Dnjepru nema rijeke "ravne na svijetu", nama se tako pričinjalo i u te naše drage i davne stažnjevečke dane da je takav slučaj s Bednjom.

I još nešto. Činilo nam se da se nigdje tako sjajno ne otvara tek, apetit, kao poslije kupanja na Bednji. Kad smo se vratili kući - pojeli smo obično veliki zemljani ćup kiselog mlijeka s kruhom, ispekli nekoliko jaja ili se popeli u selu na trešnju i jeli, onako s drva, zahvaćajući dosežne grane, tako dugo dok smo se jedva, presiti, uspjeli spustiti natrag na zemlju.

* ZAGORSKI KOLENDAR 1965. Zagreb, 1965., str. 240-244.

SELO STAŽNJEVEC*

Moje rodno mjesto Stažnjevec treća je željeznička stanica na pruzi Varaždin-Golubovec, petnaest kilometara jugozapadno od Varaždina. Ta pruga je zapravo slijepo crijevo i trebalo bi je spojiti sa zagorskom, krapinskom prugom kod Đurmanca s druge strane Ivančice.

Budući da ga još nitko nije nikad opisao u njegovoj historiji, moje rodno mjesto je zaslužilo da to učinim ja na nekoliko stranica - kao njegov sin. Upravo zato jer je posve bez ikakvih znamenitosti, sasvim obično zagorsko-prigorsko selo, kakvih ima na tisuće u našoj zemlji.

Upravo između Cerja i Stažnjevca počinje prva gorovitost ovoga kraja i uspon željezničke pruge za Ivanec, Lepoglavu i Golubovec

Stažnjevec je pretežno tip brdskog sela, lepezasto rastepenog, raštrkanog duboko među voćnjacima, s nekoliko zaselaka, s kućama povučenim ponešto od puta, koji se zove K l a n j e c, to jest klanac. To je ujedno i glavna "ulica" u selu. Samo manji dio, svega pet-šest kuća, smjestilo se u redu, čelom okrenutih prema cesti koja vodi za Željeznicu i Margečan. U vrijeme moga djetinjstva i mladosti imao je osamdeset i šest kuća i oko petsto i pedeset stanovnika. Velik broj od preko šest stanovnika na svaku kuću dokazuje poznatu zagorsku naseljenost i brojnost djece. Osim seljačkih kuća ima školu, dva mlina na Bednji i još jedan na potoku, dva dućana s gostionicama. Gotovo pola kuća nisu zidanice, već građene od zemlje i pletera i pokrivene slamom. Takve su sve starije kuće u selu. To dokazuje nizak ondašnji životni standard i siromaštvo stanovnika. Većina žitelja ima premalo zemlje dovoljne za siguran život, pa su prisiljeni da sezonski odlaze na rad u rudnik, na ciglanu u Cerje Tužno ili još dalje, izvan svoga kraja.

Rječica Bednja je svakako najslavnija pojava, objekt u Stažnjevcu, barem za djecu i mladež. Ta stotinu trideset i tri kilometara duga rječica, koja izvire, odnosno protječe kroz Trakošćansko jezero, činila je, pogotovo u ljeto, za vrijeme velikih školskih praznika, glavni sadržaj života nama djeci. Smatram da je siromašno djetinjstvo i mladost daleko od vode: bilo to more ili rijeka. Oni daju širinu pogleda i neizmjerno razvijaju maštu.

Stažnjevec je mjesto mostova. Ima ih barem pet-šest na cestama, tri željeznička preko Bednje i još jedan preko Bednje u takozvanom Brodu. Tu je Bednja najplića što uopće znam, pa odatle i potječe tom gazu naziv Brod ili Brodišče. Kada su prelazili seljaci kolima na drugu, vargovsku stranu, ili tjerali krave na pašu u Čret. Kasnije, u vrijeme moje mladosti, tu je sagrađen drveni most. Njegovoj gradnji prisustvovali smo danomice, da ne rečem danonoćno.

Klanjec je seoski put koji vijuga čitavim selom, obilazi ga, a s obadvije strane prate ga kuće: od Broda do vrha sela. Strmo se penje krivudajući lijevo i desno kao zmija. Koliko je strm vidi se najbolje po tome što se može zimi, po snijegu, saonicama spustiti bez zaustavljanja od vrha sela do posljednje kuće prema Bednji. A to je čitav kilometar besplatne vožnje, s visinskom razlikom od barem stotinu metara.

Na jednom njegovom krajnjem dijelu, iznad zaseoka koji ima svega tri-četiri kuće, nalazi se brdo Raščica, visoko nešto preko dvjesta i pedeset metara, obrašteno na vrhu hrastovima i odatle mu i ime. U podnožju Raščice nalazi se izvor vode, takozvani "curek", iz koga su dugo, dok još nije bilo po selu bunara, gotovo svi nosili vodu, pa i mi u školi. U njegovom odvirku našli smo jednom kamenu sjekiru, ili kako je ovdje zovu "strelni kamen". Na tu sjekiru postali smo vrlo ponosni: bili smo uvjereni da je na podnožju Raščice nekad morao živjeti prethistorijski čovjek, neandertalac.

- Zašto da nema i Stažnjevec prethistorijskog čovjeka, kad ga ima Krapina? - govorili smo.

A sad nešto o mlinovima vodenicama. Prvi mlin na Bednji, onaj Đurasov, manji je, ima samo jedan kotač, ali zato velik. Kod njega smo se obično kupali, jer je slap izrovao veliki bazen. Drugi mlin, Surkov, daleko je veći i stariji, s dva kotača, manja nego kod prvog mlina. U šumi ispod Raščice, u zaseoku Čakleca i Korena, nalazi se malen Čaklecov mlin. On je daleko manji u čitavom tom kraju. Dok su Surkov i Đurasov mlin tipovi vodenica podljevača, Čaklecova vodenica je nadljevača: voda pada na kotač odozgora. Tjera ga neznatan šumski potok, koji se prije toga skuplja u bazen. Kasnije je bio još jedan mlin, četvrti po redu: motorni mlin kod Šimeka. Još kasnije je Surkov mlin bio na hidroturbinu, sa svojom vlastitom strujom.

U domet mojih dječjih pustolovina i doživljaja ulazila je i najbliža okolica Stažnjevca, pogotovo prema istoku i zapadu, jer nas je kraj u tom smjeru nekako prirodno upućivao. To je ponajprije Matačina : stari rukavi Bednje, bajeri s lopočima, iza drugog mlina, onog Surkovog. Zatim brijeg Risnjak, pola sata hoda udaljen od Stažnjevca: na njemu se nalaze vinogradi, a tu smo imali i mi svoj vinograd i klijet.

U Stažnjevcu bilo je uvijek i nekoliko obrtnika, više priučenih nego izučenih, iako se oni nisu nikad bavili isključivo samo tim svojim poslom, već su i dalje ostali pretežno zemljoradnici. Bila su dva postolara, kovač, krojačica i uvijek poneki bačvar, kolar, stolar, a vratio se iz grada i poneki pekar, mesar i slično. Najčešća su imena u selu: Lončar, Đuras, Đurasek i Krog.

U selu je uvijek bilo nekoliko seoskih originala, većinom starijih ljudi, koji su znali nas djecu na razne načine zabavljati. Narod je, usprkos teškog života veseo, šaljiv. Ljeti i u jesen čuje se navečer selom često pjevanje mlađarije. U nedjelju je obično kod Barlafe i Šimeka ples. Ne znam da se ikad dogodilo da nema u selu barem jedna glazba, a kadgod su postojale i dvije-tri. Različitog sastava, najčešće ovog: prva violina, dvije druge violine, cimbale i neizbježiv bajs.

Narod je puntarski, ali su i pravdaši, prema onoj: "Nek ide grunt na bubenj - ali ne puščam!" Nekad nisu bile rijetke svađe zbog obrane grane preko plota ili preorane međe. Mrski su im bili žandari i financi - u pravilu. Poznata je, za vrijeme predratne Jugoslavije, takozvana "Stažnjevečka republika", kad su digli bunu protiv ondašnjih vlasti i nekoliko dana puškarali sa žandarima.

Ljudi se bave pretežno poljoprivredom: siju kukuruz, pšenicu i raž. Nadalje voćarstvom: rode jabuke, šljive, trešnje i orasi. A i vinogradarstvom: svaki ima svoju goricu, makar samo par redova "trsja" - na Raščici ili Risnjaku. Gotovo sva šljiva prepeče se u rakiju.

U stažnjevačku školu išla su nekad djeca još i iz ovih okolnih sela : Gačice, Lukavec, Cerje, a djelomično i Koškovca. Osim oca bila je uvijek još i učiteljica, jer je bilo uvijek barem stotinu djece u sva četiri razreda. (...)

* ZAGORSKI KOLENDAR 1964., str. 143-145.

DR. ADALBERT GEORGIJEVIĆ

PREPOROD PLANINARSTVA U IVANCU*

Godinu 1923. možemo mirne duše označiti kao godinu izuzetnog planinarskog oduševljenja, upravo renesansom hrvatskog planinarstva. Te su godine diljem cijele Hrvatske osnivane podružnice Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu, na primjer: u Krapini, Jaski, Samoboru itd. pa i u Ivancu.

Prve su poslijeratne godine prošle, zaboravljene su strahote rata s milijunskim ljudskim žrtvama, zaboravljena je španjolska influenca s ništa manjim brojem milijuna smrti u jesen i zimi 1918. i u rano proljeće 1919. godine. Austro-Ugarska je nestala s političke pozornice i zemljopisne karte. U novoj Jugoslaviji su se, kako tako, sredile prilike i došlo, je do - za ono doba - naglog ekonomskog uspona; do tada mali i činovnički Zagreb bujno se razvija u velegradski trgovački centar i centar ekonomske moći.

Iz toga su kulturnog i privrednog središta potekle i u provinciju nove čovjekove potrebe: sport i čežnja za upoznavanjem prirodnih ljepota, te su tako mase građana otkrivale ljepotu prirode, iš1i u planine i učlanili se u Hrvatsko planinarsko društvo u Zagrebu, koje je do kraja rata 1918. okupljalo u svoje redove većinom intelektualce grada Zagreba.

Tako je taj val planinarskog zanosa zahvatio i Ivanec.

Više je faktora djelovalo tada u prilog osnivanju planinarskog društva u Ivancu. U Ivancu je još 1898. osnovana podružnica Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu "Ivančica" u Ivancu. Sigurno se onda planinarilo po Ivančici. Na Ivančici je drvena piramida, koja je, prema društvenim zapisnicima, trošna i treba je popraviti. Prema tome se iz Ivanca i prije 1898. hodalo na Ivančicu i to, može se reći, već kratko vrijeme poslije osnutka Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu 1874. Tada je predsjednikom društva Božidar pl. Kukuljević-Sakcinski, ivanečki vlastelin. Nažalost, zapisnici iz godina 1898. i 1899. su izgubljeni (a možda se kojim slučajem još i pronađu) pa ne znamo ostale odbornike i članove ali ćemo možda i to još saznati. Svakako je tada aktivan ivanečki geometar, prvi foto-amater u Ivancu, Vavrović. God. 1912. u Ivancu kotarski predstojnik Edvin Anet, veliku ljubitelj prirode i Ivančice, označuje glavne staze na Ivančicu i to preko Bistrice i Mrzljaka bijelo-crveno-bijelom bojom horizontalno, a preko Konja bijelo-crveno-bijelom bojom vertikalno. Te markacije smo zatekli mi mlađi  planinari, gimnazijalci, kada smo 1916/17. počeli sistematski planinariti Ivančicom. God. 1917. postoje još ostaci drvene piramide, praktički do prvog sprata. Ja češće vodim na Ivančicu moje školske drugove iz Varaždina; 1916. polazimo noću i čekamo na Ivančici izlaz sunca, što je u ono doba predstavljalo veliki doživljaj. Meni se pridružuje i ostala školska omladina u Ivancu pa tako planinarenje postaje našom potrebom i mi obilazimo Ivančicom.

Međutim, ja se 1918. upisujem na Medicinski fakultet u Zagrebu i u HAŠK (Hrvatski akademski športski klub), pa tako smisao za sport dolazi i u Ivanec. Stariji srednjoškolci i doskora studenti bave se sportom. Pokojni Franjo Bukovec (Ferek) marljivo trenira laku atletiku i za ono doba, kao samouk uz Kränzleinovu knjižicu, trenira gotovo sve discipline. Naše je lakoatletsko igralište pored potoka Bednje, pri Kutima, Ferek nosi tamo svoje rekvizite. Trči se, skače u vis, baca se diskos, kugla i koplje, trče se prepone. I Bukovec se upisuje u HAŠK i odmah ga uočuju osnivač hrvatske atletike Minčo Dobrin, koji je sada još u svojoj 80-toj godini aktivni športaš i trener državne venezuelske lakoatletske reprezentacije u Caracasu, i pokojni Lucijan Kovačić. I mi osnivamo u Ivancu "Ivanečki športski klub", ali nažalost, taj klub nije nigdje registriran,** premda smo stvarno trenirali kao klub i za našu društvenu priredbu u Ivancu dobili plakat naslikan od sada pokojnog akademskog slikara i člana HAŠK-a i našeg kluba dr. Pavla Gavranića. Nogomet se igra na sajmištu kraj kapelice Sv. Donata. Nitko tada u Ivancu nije imao ni smisla ni razumijevanja za sport. Mi smo malobrojni, osim studenata i gimnazijalaca naši su članovi bratići Oto i Bruno Hrazdira i Slavko Miklaušić, svi činovnici ivanečkog ugljenokopa.

Premda nas pok. Franjo Bukovec zastupa 1921. godine na Masarykovim igrama u Pragu, pa tamo i nastupa u trčanju na 100 metara, skoku u dalj i u skoku u vis - dakako s relativno slabim rezultatima - mi konačno dolazimo do zaključka da u Ivancu nema uvjeta za razvoj sporta, ali da postoje izvanredni uvjeti za razvoj planinarstva. I tako mi raspuštamo ivanečki sportski klub i osnivamo "Ivančicu", podružnicu Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu. Središnjica Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu je s velikim veseljem prihvatila naš prijedlog i tako je današnja "Ivančica" odmah i osnovana i konstituirana.

Dakle, novosnovana podružnica Hrvatskog planinarskog društva "Ivančica" u Ivancu već u svom osnutku nosi u sebi čvrstu i zdravu jezgru oduševljenih mladih planinara, koji s entuzijazmom idu u organiziranje svog društva, te uskoro i pokazuju rezultate svoga rada. Dakako, sada tom društvu s velikim razumijevanjem pristupaju i mnogi građani koji svestrano podupiru naše nastojanje, kao što je to općenito i poznato.

Tako je 1923. godina zaista godina ranesanse ivanečkog planinarstva. Iako postoji u našoj dragoj planini kontinuitet planinarenja od 1898. (i prije) pa preko 1911-1918-1923, od 1923. se planinarsko društvo "Ivančica" snažno razvija.

Vratimo se u 1917. i 1918. godinu. Dvadesetak ivanečkih omladinaca i "pionira" prave izlete na Ivančicu, na Oštrc i Belec grad. Ti su izleti otkriće za tu djecu i nezaboravni doživljaj, to je ujedno i zabavno i ozbiljno, mi otkrivamo svijet prirode i čudimo se tomu tajanstvu, prožima nas čudan ugođaj strahopoštovanja, te osjećamo da je pred nama nešto veliko i moćno, a mi da smo pred tim i mladi i sitni, a opet neodoljivo čeznemo da upoznamo zagonetku svijeta pred nama.

Pogotovo kasnije, od 1923. dalje, naši su izleti na Ivančicu i okolicu Ivanca kulturno-historijske šetnje. Svaki je izlet točno planiran i prostudiran. Ili ćemo sistematski obilaziti srednjovjekovne gradine na Ivančici ili možda istraživati Jelenske i Sokolove pećine na Ivančici. Moramo to spomenuti. Radi se o omladini, većinom srednjoškolskoj. Ta omladina je prepuštena sama sebi, nema među njima učitelja ili starijeg planinara bogatog planinarskim iskustvom, da ta iskustva na tu omladinu, zapravo djecu, prenese.

U prvoj fazi našeg planinarenja, označimo to do 1918. za nas je Ivančica golema nepoznata planina. Ivančica je tada još pokrivena gustom, starom šumom. Ta je šuma u svom tajanstvenom sumraku na nas djelovala mistično, kao što mistično djeluju unutrašnjosti gotskih katedrala, kojima je svod nadnaravno visok a sunčano se svjetlo lomi uskim dugoljastim obojenim prozorima, te ti trakovi svjetla osvjetljavaju mističnu tamu crkve. Tako se i u tadašnjoj šumi na Ivančici sunčano svjetlo lomilo kroz guste krošnje visokih lisnatih stabala i svojim svjetlom šaralo i osvjetljavalo sumrak šume. Šuma je tajanstvena. To je mistični svijet bajke, na Črnim se mlakama o ponoći kupaju coprnice, a kroz Temni se dol strmim žlijebom uz rušenje kamenja vozi sam nečastivi.

Ne znam da li se danas još čuju te bajke. Ali ja sam ih čuo u trećem razredu pučke škole 1909. kad sam došao u Ivanec od mojih kolega Nikole i Vide Krašeka, Iveka Turčina i drugih. Dakle, u takav smo svijet mi onda krenuli. U istraživanje, u nepoznato, u džunglu.

A bilo je divno. Često smo obilaziti Ivančicu. Preko Mrzljaka, preko Konja, na stari Lobor, na stari Belec, na Belige, Oštrc, Legisičine. Od 1918. pa dalje, a od 1923. napose, naši su izleti izvrsno organizirani. Tada se u našim redovima pojavljuje i Viktor Pinter, sestra mu je učiteljica u Kuljevčici (Kurelić) i on se uključuje u naše društvo i to potpuno, postaje Ivančanin. Viktor Pinter je strastven fotoamater. On je zapravo prvi dokumentarista Ivanca u prvim danima "preporođenog" planinarstva u Ivancu.

Danas je ing. Viktor Pinter, sveučilišni profesor Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, vlasnik neprocjenjivo vrijedne zbirke fotografija onoga doba. Bilo tu veduta Ivančice, najčešće pogled iz Jerovca, ili opet detalji s Ivančice. Zatim pogled na Ivanec i detalji Ivanca, okolne kapelice, unutrašnjosti kapelica i oltari crkava, dvorci Maruševec i Opeka i unutrašnjost tih dvoraca, parkovi, pojedini zavičajni predmeti a što je osobito važno - etnografski i etnološki motivi. Viktor Pinter je sudjelovao na ivanečkim izložbama fotografije. Bilo bi vrijedno prirediti retrospektivu izložbu njegovih motiva iz toga razdoblja. Zahvaljujući Viktoru Pinteru  postoji velika foto dokumentacija iz toga početnog doba planinarstva u Ivancu. Kasnije su naši izleti imali karakter kulturno-historijskih obilazaka.

Impresionirali su nas barokni pilovi na putu do Vukovoja do Sv. Vuka, slikoviti smještaj Milengrada, položaj starog grada Belca koji je s Beliga izgledao kao bijeli bojni brod nad uzburkanim zelenim morem šume Ivančice. Vrlo rado i često smo išli na Belige. Tada su Belige bile gole košanice bez šume, ukrašene bizarnim stijenjem i vapnenastim šiljcima. Na tim se košanicama moglo divno odmarati, i pogled je obuhvaćao duboko pod nama cijelo Hrvatsko zagorje do Medvednice i Samoborskog gorja. Lijevo je pod nama masivna gradina Belec-grada, a desno nas čuva kao stražar šiljasti Oštrc-grad. Jedanput se našem izletu na Ivančicu i Oštrc-grad pridružio i moj školski drug iz varaždinske gimnazije, Maruševčanin Gustav Krklec. Bilo je to ljeti 1917., nakon 7. gimnazijskog razreda. I za taj izlet postoji fotografija s Mrzljaka i pred ulazom u Oštrc-grad. Guštek Krklec je u to vrijeme već marljivo pisao i bio dobar poznavalac književnosti. Razvijao se u književnika.

Za naše šetnje u ivanečkoj okolici poslužili su mi Spomenici kotara Ivanec profesora Đure Szabo-a, a ja sam tako stečeno znanje na "licu mjesta" npr. u župnoj crkvi u Lepoglavi, kapeli sv. Juraja Purgi lepoglavskoj i td., prenosio na moje slušatelje. Bile su to prave kulturno-historijske šetnje, moje je mlado slušateljstvo pokazalo zaista živi interes za moja razlaganja.

Htio bih spomenuti da sam već 1922/23. prešao Visoke Tatre, Bjelašnicu, Treskavicu i Jahorinu (razumije se i Trebević) te 1923. bio prvi puta na Triglavu, a doskora poveo na Triglav i ostale Ivančane. U Ivančici sam tražio i našao stijene koje su nam služile za naše skromne penjačke vježbe. U dolinu Bistrice, iznad Žganog vina pa do masiva pod Mrzljakom, ruše se strmine i s istočnog i zapadnog grebena, koji se u pravcu sjevera ruše nad Bistricom. S obje strane su stijene prikladne za lakše penjanje. Osobito na istočnoj strani postoji čitav park stijena, koji se uzdiže do Konja i do Jelenske pećine. Na zapadnoj strani je strma i prostrana Sokolova pećina. Po tim stranama verali su se sa mnom tadašnji mladi ivanečki planinari. Ne znam da li ti današnji ivanečki planinari posjećuju taj prirodni park skulptura, koji ne zaostaje mnogo u zanimljivosti i bizarnosti od prekrasnih pećinskih padina na Ravnoj gori iznad Meljana, Prebukovja i Podgorja.

Planinarstvo je, prema tome, u to doba u Ivancu imalo svoj smisao i puni sadržaj rada, te proširilo ubrzo svoje aktivnosti uključivši u svoj rad pod stručnim rukovodstvom pok. Otona Hrazdire i planinarsku fotografiju. Ivanečki planinari sada kreću u Karavanke, Gorski kotar, Velebit, Kamninške i Julijske alpe i u Visoke Ture u Austriji. Naša je organizacija sve čvršća, mi osjećamo da će se planinarstvo u Ivancu održati trajno kao nedjeljiv atribut toga mjesta te se rađa ideja o potrebi izgradnje kuće i piramide na Ivančici.

Ako smo to doba planinarstva u Ivancu nazvali preporodnim, onda je razumljivo da je i ta renesansa ostavila svoje trajne spomenike. Svako je, naime, renesansno doba svoju prisutnost u povijesti obilježilo trajnim spomenicima kulture.

Mi smo skromni. U Ivancu nije bilo ni Berninija*** ni domaćeg Viktora Kovačića,*** pa je našu kamenu kuću na vrhu Ivančice sagradio majstor Primorac iz Sv. Jure kod Senja, Marko Vukelić sa svojim Jurjevčanima. Upoznao sam ga na Velebitu, nakon što je sagradio ondašnju Krajačevu kuću a sada obnovljeni planinarski dom na Zavižanu, na sjevernom Velebitu, a kako je središnjica HPD-a u Zagrebu željela na Ivančici čvrstu i otpornu kuću, morala je biti iz kamena. Graditelj je, razumije se, bio stručnjak kamena, Primorac Marko Vukelić. Piramidu je podigao ivanečki bravar Florijan Zaplatić.

Treba zabilježiti, da smo lokaciju za kuću odredili na vrhu Ivančice ing. Bambas, Franjo Hafner, Oto Hrazdira, Matija Jaklin i ja, a "teren" gdje će se graditi pokazao sam Marku Vukeliću 6. travnja 1929. gazeći pa cičoj zimi snijeg do pojasa od Mrzljaka do vrha Ivančice. Tako se nastali naši "kulturno-historijski" spomenici, a kako je sve teklo dalje i kako je velebno i svečano kuća posvećena i otvorena, sve je to već više puta spomenuto.

* Zagorski godišnjak 1975., str. 68-74.

** Pravila "Športskog kluba u Ivancu" objavljena su u Ivanečkom kalendaru '80, str. 89-92 uz tumačenje i komentar Metoda Hrga.

*** poznati arhitekti

OTOKAR HRAZDIRA

KROZ IZLOŽBU*

Šećem našom izložbom. Sutra ćemo skidati ovo ovdje, što smo još prije 14 do 8 dana pomno slagali, sortirali i izabirali. Nisam nikada mislio, kako je lahko odstranjivati izložbu i kako je teško do nje doći. Pa ipak se do nje došlo, ipak nam je uspjela. Kad god te slike gledam, osjećam zadovoljstvo u tome, što mogu reći: evo ovo je stvorila volja osmorice odbornika uz 15 izlagača. A svaki je nešto svoga dao u tu izložbu. Komad svoga osjećaja i duše. Na njoj imade toliko originalnosti, da nam se ne može reći, da smo štogod kopirali. Amateri su zbilja išli za tim, da prikažu vlastitu kompoziciju i smisao za stvaranje i umjetničko osjećanje. Zar je na pr. perspektiva slike broj 160 slučajno uzeta? Dječji element sam za sebe predstavlja svoj svijet, a dječje igre međusobno izgledaju posvema drugačije nego kada se ona igraju s nama. Slika br. 184 uhvatila je moment nježnog zahvata dječje ruke u posao starijeg i praćen je sa puno zanimanja okoliša i njegov uspjeh. Spretan i sretan isječak slike br. 199 joj daje ispravnu vrijednost i originalnu misao. Dva ženska svijeta, stari i novi, vidimo na slici br. 205, i izgleda kao da je autor te slike hotimično čekao na taj susretaj. Držim, da taj kontrast pojačava i sama džamija.

Najviše dječjih motiva imadu Nijemci, valjda radi toga, što su njihove žene vrsne amaterke i zaista nema ništa ljepšeg nego aparat u ruci majke. Koliko prilika imadu one za slikanje svojeg čeda samo u jednome danu, toliko mi muški nećemo naći kroz godine. Stoga zamjeravam više puta raznim natjecanjima naših listova, kao "naša djeca" ili "najljepša djeca", jer ta natjecanja imadu posvema drugi značaj, nego prikazati nam ljepotu samog djeteta i njegovog života, a kopirana su od stranih, sasma trgovačkim mentalitetom postavljenih revija.

Zato mogu slike br. 151, 248 i 253 označiti motivom najvrjednijima i žalim, da nismo mogli takovim sižeima ispuniti cijeli jedan zid, a uz taj drugi sa slikama cvijeća, nježnost koju nam dočaravaju slike br. 235 do 240. Nekoje slike gledam i ljubomorno, jer je njihov autor bio na putu bolje sreće nego ja, pa preporučam svakom amateru neka si pogleda na par. moju sliku br. 94 i usporedi ju sa slikom br. 244. Koliko jednakosti u biranju motiva, a slika br. 244 mnogo je bolja nego moja, jer joj kvaliteta daje ona žena sa vrčem na glavi, pa time ulijeva život u usku uličicu na otoku Rabu. Mojoj slici fali odgovarajući prolaznik ili štafaža, stoga je ona čisto obična planinarsko arhitektonska.

Mome "Labudu" dočaravam mistiku Lede i nebih volio, da bude samo 101 slikom u galeriji toga, po mnogim slikarima i amaterima isprobanog motiva.

Slike! Sutra Vas skidamo, da opet na drugom mjestu budete izložene. Želim Vam, da mnoga srca razveselite i razvedrite, upravo kao što ste naša. Nama ste bile kroz ta dva tjedna toplim sunčanim trakom, dale ste nam na časak zaboraviti realnu svakidašnjost i mislim, da neću pretjerivati ako kažem, da mnogi zajedno s menom osjetiše, da se ovo ovdje ne smije napustiti, nego da se mora dalje njegovati i nastaviti.

Izložba je svoju moralnu svrhu postigla i time ćemo lahko pregorjeti financijske žrtve, tim više, što sa deficitom još prije izložbe računali. Taj nas nije i neće iznenaditi, kao što nas je prenerazilo shvaćanje tendencije odbora i njegovo nastojanje za popularizacijom fotoamaterstva, sa strane onih, kod kojih smo očekivali susretljivost, koja bi bila i onako skopčana jedino sa dobrom voljom.

Prekosutra će prostorija izložbe biti ispražnjena i stijene će poprimiti drugi izražaj; slike biće maknute, da učine mjesto rekvizitima za proizvodnju licitarskih srdaca, bebica, konja, svijeća i svijećica. Ostati će samo uspomena, a u blagajničkoj knjizi foto-sekcije stavka izdataka za prostoriju i potrošenu struju I. izložbe fotoamaterskih slika u Ivancu.

Do vidjenja u Varaždinu !

* VARAŽDINSKE NOVOSTI 3. ožujka 1932. broj 117.

PAVICA HRAZDIRA

D O L A R I*

Još od ljeta dopisivala se općina S. s jednim američkim osiguravajućim društvom u stvari osigurnine, koja je po smrti nekog u Americi umrlog Horvata imala biti uručena Franji Horvatu. Nakon što je cijeli dokumenat vraćen u Ameriku i zatraženi točniji podaci, pošto je spis putovao nekoliko puta na iseljenički komesarijat, ustanovilo se, da je nasljednik dolara ratni invalid Franjo Horvat, zvani Ferenc. Franjo Horvat, zvani Ferenc, bio je u daljnjem rodu sa pokojnim iz Amerike i od prevrata živio kao invalid s potporom općine.

Dešavalo se inače mirnom i dobrom Ferencu, da je po nekoliko puta u godini počeo bulazniti. Vraćala bi mu se priviđenja strahota i muka svjetskog klanja. Tada bi Ferenc po nekoliko dana i noći ležao u kakvoj močvari ili gdje bilo u blatu u koje bi skrivao glavu. Poslije bi ovako blatan i sav ogreben trnjem marširao po selu svakom salutirajući, pravio vježbe, njemački komandirao, ili lupao po komadu lima vičući: "Teliće kupujem, teliće za vojsku!"

I tako bi se sa ljudima posve ozbiljno pogađao, nekoji bi mu odgovarali, nekoji ga grdili i tjerali: "ideš, vražji norc".

Baš je Ferenc prešao svoju  kalvariju velikog tjedna, kad mu dođe i vijest o nasljedstvu. Nije se veselio, jer se veseliti nije znao, jer se nikad nije imao čemu veseliti. Što mu Bara, njegova zakonita žena, poručuje i pita, da li smije da se opet k njemu vrati, niti ga čudi, niti ljuti a i ne veseli.

"Naj mam dojde", poručio je Ferenc svojoj ženi. Pa nisu se oni ni svađali. Bara je uzela kravu iz štale koju je i prodala, pobrala sve i otišla k mladom čovjeku, s kojim je živjela, kad se još Ferenc valjao po blatu - u krvavom ratu. I kad je Bara jedanput dobila "feldpostkartu" gdje joj muž piše: - "i gda buš to čitala, mene ti već med živimi ne bu", oplakala ga je, i dala otčitati crnu sv. misu za pokoj duše svog muža Ferenca.

No kao u priči jedne noći pojavio se Ferenc kod kuće. I mada je u svojoj postelji našao svog zamjenika, bio je sretan, a taj, rukovavši se s njim, otišao kući, i dao Ferencu mjesto koje mu je zakonom pripadalo.

Drugi je već dan stao po selu Ferenc "kupovati teliće za vojsku, teliće za vojsku", pa se Bara, njegova žena, otselila tamo, kamo ju je srce vuklo.

Ferenc se nije ništa začudio, ni ljutio, samo je svoju Baru molio da mu svaki tjedan opere nešto rublja, što mu je Bara i činila.

Čuvši pak za dolare, rasle su joj zazubice, i zato je poruka doprla Ferencu:

"Išla bi k Tebi, teško mi je brez Tebe."

Nije Ferenc inače zamjerao ženi, što ga je ostavila. Bilo mu je jedino krivo što ju je namamio čovjek, u kojem je on vidio svog krutog dušmanina. Dušmanina zato, jer je ovaj poslije smrti Ferencova oca vršio službu grobara i mrtvozora, za koju se Ferenc još nekad borio. Nije mu bilo ni krivo. Nije mu bilo ni krivo, kad mu se evo vraća žena pred samim porođajem i s dvoje grobareve djece. Pitanje je riješio Ferenc lako: djeca pripadaju majci.

Nisu kriva djeca, što im je otac grobar šaputao bi Ferenc kada ih je gledao obuvene i obučene američkim novcem. Učinio je to po želji žene i na prkos ocu - grobaru.

Na Uskrs u ujutro, Ferenc je bio prvi pred crkvom i pokazivao pridošlim ljudima dokument osiguravajućeg društva i novac, koji je nosio kod sebe od straha pred grobarom, koji je i dalje hodao k njemu u kuću i često dijelio njegov krevet i ljubav njegove žene Bare. Kad je došao u crkvu u svom odijelu koje je oblačio samo o Božiću i Uskrsu, nastalo je u crkvi komešanje, miješalo se šaputanje sa molitvom.

- Zdravo Marijo, milosti puna ...
- Ferenc Horvatov ...
- Kaj je istina ? ...
- Kaj pak ...
- Dve jezere dolarov ...
- Kulko?
- Jaganjče božji, koji uzimaš grijehe svijeta ...
- Hm, hm ... tri jezere dolarov ...
- Je l' z Amerike?
- A gdo je tam vumrl?

Za to je vrijeme Ferenc, izvadivši već nekoliko puta iz unutrašnjeg kaputovog džepa dokument sa novcem, okretao oči po svima naslikanim svecima moleći ih zaštitu, da taj novac ne dođe do ruku grobarovih.

Žena Bara pretražila je međutim kod kuće svaki kutić da nađe novac, i kad ga nije našla, zaključi, da ga je ludi Ferenc sigurno zakopao.

Ovog se puta u crkvi malo molilo, jer je sav puk bio zauzet nasljedstvom Ferencovim.

"Teliće kupujem, za vojsku teliće kupujem", zaori crkvom glas invalida Ferenca, kojeg je strah da mu grobar ne otme novac izuzetno natjerao već sada drugi put u jedno strahovito ludilo.

Cijela povorka ljudi i djece vodila je Ferenca kući. Kad je došao, svuče mu žena svetačko odijelo i obuče mu njegovu luđačku košulju. Pretraživši džepove ne nađe ništa, pa je tako bila na čistu, da je Ferenc novac zakopao.

Odlučila je, da ga ni časa ne pusti s oka, kad mu se vrati svijest, i da sazna, gdje je novac.

Ferencu se međutim nikad više nisu vratili svijetli časovi.

Uzalud je Bara s grobarom prekopala svu svoju zemlju i uzalud je danju i noću tražila američki novac.

Uzalud je dozivala k svijesti Ferenca, milujući ga po ranjavim obrazima - on se samo smijao.

Vidjevši grobar da su novci izgubljeni, tukao je dan na dan Baru sumnjajući da ona zna za novac.

I jedne noći, poslije strašnog, nečovječnog mučenja za priznanje, rodi Bara prije reda. Rodi, i za nekoliko sati umre. Dijete je ostalo živo.

Grobar, zakopavši Baru, poče da se još isti dan bavi mišlju, koju djevojku da oženi.

Nije trebao dugo misliti, jer su već drugi dan došle one, koje su se za to pobrinule. Namijenjena mu je bila mlada djevojka s nešto zemlje i kravom. Ta djevojka trebala je da bude majka Barine djece. I tako za mjesec dana došla je u štalu krava, grobar je dobio mladu ženu, a troje Barine djece majku.

Svadbena noć u kući Franje Horvata bila je vesela. Kad bi gusle malo utihnule i vjetar tresao malim prozorčićima u koje se zalijetala kiša sa snijegom, u mrkoj se noći razlijegao selom glas:

"Teliće za vojsku, kupujem teliće za vojsku."

Djeca su ludog Ferenca dovela na svadbu koji niti je znao gdje je, a niti je koga prepoznao, pa ni svog dušmanina grobara, koji mu je nudio čašu za čašom vina. Ferenc je pio i neprestano je pogađao blago za vojsku.

I tako je život tekao dalje, a Ferencovo ludilo uzimalo sve više maha. Rijetko su ga viđali, jer se sad već i ljudi bojao. Zadržavao se po šumama i kopao šančeve, ili bi sjedio kraj vode, bacajući u nju kamenje i smijući se, kada je kamenje tonulo.

Jednog jutra našli su ga zaronjenog glavom u blatu - mrtva. Komisija je ustanovila smrt zagušenjem. Grobar ga je zakopao u onoj njegovoj luđačkoj košulji, i živio dalje u kući Ferenca Horvata sa svojom ženom i djecom, koja su nosila ime Horvat, a koja su bila jedini nasljednici pokojnog Franje Horvata, ratnog invalida.

Kako u životu sve brzo pada u zaborav, tako je i grobar brzo i lako zaboravio Baru, a zaboravio bi već i Ferenca, da nije u njegovom blagdanskom odijelu našao nešto smotanog papira koji je spuznuo kroz džep kaputa i zadržao se u potstavi.

Bio je to dokument Franje Horvata, ratnog invalida, o nasljedstvu i američki novac.

* VARAŽDINSKE NOVOSTI god. 10/1939. br. 491.

PAVICA HRAZDIRA

ČOVJEK MORA BITI JAK

(razgovor 24. listopada 1971.)

Gospođa Pavica Hrazdira pripovijeda o svom književnom radu:

Opisivala sam bijedu... počela sam pisati zapravo 1922. godine, ali to u tim radovima sve je faktično točno i istinito; bila je velika bijeda. Govorilo se da ja to ne bi smjela tako otvoreno opisivati. Novele, pripovijetke i članke tiskane su mi u "Varaždinskim novostima", a urednik je bio Bogdan Svoboda (vlasnik, izdavač, glavni i odgovorni urednik "Varaždinskih novosti", nap. ur.) On se jako oduševio, rekao je da je krasno; sad jel' to krasno ili ne, ali istina je. Pisala sam pjesme, a poslije kad sam se udala počela sam više pisati prozu.

Bijeda je opisana kakva je onda bijeda bila. Štampano je i u nastavcima, a bilo je govora da se štampa u knjižici. Onda su nastala ratna vremena, smrt mojega muža i tak je to propalo sve.

O nastanku pjesme "Poleg jedne velke gore":

Ta se pjesma rodila 1933. godine gore kod pilane, znate gdje su drva i trupci za rezanje. Tam sam ja s Rudijem (Rajterom) sjedila i govorila te stihove. Kad sam to izdeklamirala, on veli: Čuj teta pa to je sjajno, dopusti da to uglazbim. I tak je ta pjesma nastala dok smo gledali Ivančicu. Uglazbljena je i postala popularna negdje poslije oslobođenja ... Vinčeko ... to je Zagorce pogodilo, posebno strofa "z vinčekom te saki rad ponudi" - to se svima strašno dopada.

"Ti buš još jedanput popularna za te riječi", tak je Rudek meni rekel. Bila je dobro primljena. Inače napisala sam dosta tekstova za skladbe koje su izvođene u Osijeku. Rudek je rekel da bude sve to sakupio, bile su to lijepe i nježne zborske pjesme. Materijala je bilo puno, a onda Rudeku više nije bilo dobro. Poslije njegove smrti sve je to propalo.

Napisala sam dosta pjesmica, na primjer "U noći", pa onda "Par na orehu" koja je jako hercik, prema slabom sjećanju po prilici ide ovak:

Sjećanja o ivanečkoj čitaonici u gostioni "Vojtic"

Nekada je u Ivancu bila čitaona u gostioni "Vojtic". Došli su ljudi koji su šteli nekaj čitati, ti su čitali, pa su nekaj malo popili kod toga, pa je bilo veselije. Bile su samo novine, nije bio baš veliki izbor novina, ali je to bilo dobro da su ljudi imali kam izaći. Muškarci su kartali. Takva je bila narodna čitaonica u Ivancu. Vojtic je na taj način spojio ugodno i kulturno sa korisnim. To je bila i kavana i restoran-gostiona, nije se pilo na litre. Sjećam se da sam onda išla i u kino kod Partlića. Ljudi su bili čist radi da nekaj vide.

O rudarskom poduzetništvu obitelji Hrazdira

Rudnik je bio moje vlasništvo a zvao se Pavica Hrazdira. Poslije rata je bio još moj. Onda su mi ga uzeli, pa mi ga vratili. Netko se jako bunio što su mi ga uzeli, obzirom da sam ja to sama privrijedila i sama radila, valjda su ga zbog toga vratili. Doduše bil je potpuno uništen, a ja sam ga opet obnovila, ali sam onda već bila oboljela na kosti. Tada su mi savjetovali čak na kotaru da nek to prodam njima. To sam i učinila i tako sam se riješila velike muke, ali već prekasno, jer više nisam mogla s rukama ništa.

Dok je rudnik delal hodala sam po lojtri dolje u jamu, a dubina je bila 70 metri. Slojevi su bili svega jedan metar i stalno su se gubili i često smo došli na pijesak. Jer to je bio svijetli ugljen (kameni ugljen). Slojevi su se stalno gubili i onda ajde opet na novo. Uvijek smo bili u potrazi za naslagama - nebumo tu, sad idemo tam, uvijek smo znate lutali. Nisam imala nikakvog stručnjaka osim sebe, jedino sam imala savjetnika profesora Uratarića iz Varaždina. On je meni dal upute, savjetovao me.

Radnika je bilo 60, pa onda 30, znate naši ljudi su došli, pa onda jedno vreme je radil, pa je otišel.

Iza groblja je bilo jedno krasno i lijepo nalazište, naš rudnik, ali jednog dana nakon proloma oblaka nastala je poplava, i voda je  sve odnesla. Kad sam išla gore u rudnik ispod groblja sam vidla moje kible kaj je voda donesla. Odmah sam znala da je okno propalo. Onda je bila poplavljena i ivanečka šahta. U jami su se pojavljivali otrovni plinovi. Jedanput u jami gledam pa čemu su ljudi tak bledi i ide im slina na usta. Onda sam rekla, ljudi idemo brzo van. A oni vele kaj, to ni nikaj. To se zlufta.

Tužna pripovijest o srni

Došla je k meni iz ruke mi je jela. Najprije, čim me videla je pobegla. Drugi put je već samo gledala. A treći put je već k meni išla, cvilečki. Od onda sam ja s njom "razgovarala", da Vam velim. Ja sam svaki drugi dan išla na Ivančicu kad se kuća gradila. To je dugo trajalo, srna je narasla velika, krasna, ja sam joj jelo nosila. Bila je čisto mala, ko mujcek i narasla je.

I onda jednoga dana nema srne. Gdje je srna. Dojdem gore u kuću, a nekaj krasno miriši. Opskrbnik ju je strelil, napravil ju je z zeljem, imali su dojti nekakvi lovci. A onda je bilo jako zabranjeno streljati raubšicerima (krivolovcima). I pitam ga, čujte kakvo meso vi to imate? To su si donesla ta gospoda z Vidovca kaj dojdu. Odmah sam znala. Nisam ništ rekla, samo sam pitala: čujte a niste srnu opće vidli? Nisam, nisam i počel je ovak ko pravi grešnik, htel je kleknuti pred mene nek ga ne tužim. Ja to nebi rad rekla, ali on je već mrtav, nisam ga nikad prijavila. Onda sam čula razgovor kak je jednome pripovedal: "Gdi je baš došla kad se počela dinstati".

Neizmjerno sam bila žalosna. Kaj sam ja preplakala za tu srnu. Kak se može jedna divlja životinja pripitomiti. Bila je već velika i stara dvije godine.

Adalbert Georgijević je bil pravi planinar. Partlić je bil stari planinar. Ali drugi nisu bili baš tako oduševljeni za planinarstvo. Za mene su rekli da sam malo "ovak". Graditi gore na Ivančici dom je bila velika muka, ljudi nisu imali puno smisla, ali posle već da, naročito mlađi svijet. Ja sam išla sa skijama, pa su rekli: Ide Hrazdirica z letvami na Ivančicu.

Pitanje o ivanečkom fotoklubu i časopisu "Galerija"

Moj muž je sve to počeo, on je bio začetnik toga, kasnije je uz fotosekciju osnovao i skijašku sekciju oko 1932. Prije, 1929. godine smo gradili planinarsku kuću na Ivančici, onda smo svaki drugi dan išli gore, jedan dan on, jedan dan ja.

Koliko se sjećam u fotoklubu je bio Ferdo Rihter sa socijalnog, onda Štajner-Županić, Mileka svojega je slikal i puno drugih. Moj suprug je imao veliku likovnu naobrazbu. On je bio silan. Za sve, u sve je ušao, sve je znal. Jednog dana mi je rekel: čuj, ajmo mi izdavati jednu reviju ... ali nije uspio. U Zagrebu nije, jer je imao konkurente koji mu nisu to dozvolili, pa je propal. Zagrebu na kojega je računal imal je sedam pretplatnika. To nas je upropastilo za ondašnjih 40.000 dinara.

Mislim da su bile ukupno četiri izložbe umjetničke fotografije u Ivancu. Najveći uspjeh je doživjela zadnja, četvrta. To se održavalo sve do 1940. Izložbe su bile krasne. Održavale su se nasuprot Gopca, kraj Bukovčeve kuće, u gostioni, ali se za izložbu to ispraznilo i uredilo, pa. je imala čisto dobar izgled za izložbu. To je organizirala fotosekcija Planinarskog društva Ivančica.

Suprug je poslal v Ameriku jednu čisto običnu sliku, nebi čovjek ništa rekel da ima nekaj umjetničkoga. Mašina za šivanje i ja šijem, dolje gledam, ne vidi mi se lice, i on mi veli: "Glej ideš Nagata v Ameriku". Ja velim nemoj to pošiljati, molim te. Samo ti muči, veli. I on je to poslal. Godinu dana je hodala po svim izložbama v Americi. Za godinu dana su je vratili i pisali o njoj puno, dabome.

On je bil Čeh, tuđinac i u inozemstvu i tu, bilo je toliko jala za tu Ameriku, da je jedan gospon u Ivancu rekel: A kaj, nikad Hrazdira nebi to priznanje dobil. To je reklama za Singer mašinu. Za izložbe je dobival pozive, a pisal je dosta, sve samo o fotografiji najviše, ali to mi nije ostalo. Kad su ga uhapsili uzeli su jedan ogroman kofer sa rukopisima, što mojima, što njegovim jer su mislili da je unutra Bog zna što. Uzeli su nam najveću vrednost iako to njima nije niš vredilo.

O suradnji Hrazdire s antifašističkim pokretom uopće pojma nisam imala niti neznam ništ o tome. Nisam dobila niš, niti tražila niš. Nisam ništa znala. Otokar mi nije ništa rekao, ja sam bila uvijek u rudniku na poslu, onda je on došao na svoju smjenu i tak smo se mijenjali.

Toga se nemrem sjećati, kad sam takvu nesreću doživjela, takovu strahotu. Uopće ne znam da sam ostala pri pameti i živa. Ipak, čovjek je jak.

Razgovarao: Marijan Kraš (1971.)

TVORNICA TUTIJE (CINKA) U KULOVČICI*
(1883.)

Opis poslovanja, rada i obustave proizvodnje u tvornici cinka u Kulovčici nedaleko Ivanca u Hrvatskom zagorju. Originalan tekst je objelodanjen u "Narodnim novinama" 1883, 151, 4.VIII. pod naslovom TVORNICA TUTIJE U KULOVČICI. U ZAGORJU. 25. lipnja (dopis)

Dne 21. ovog mjeseca odlučih posjetiti tvornicu u Kulovčici. Ta me želja tim više osvoji, što je nekoliko danah prije rad u toj tvornici obustavljen. Kad dodjoh u mjesto samo, obuze me neobična nujnost gledajući sada već na polak prazne radničke kolibice, a prostorije tvornice sasvim tihe, dočim se još prije mjesec danah pušilo iz dimnjakah tvornice, dočim su se sve peći žarile, te se na sve strane radilo. Posjetih ravnatelja tvornice, od koga željeno saznadoh.

Tvornica je ova svojina austro-ugarskog-belgijskoga rudarskoga družtva, koje se bavi izključivo pripremanjem tutije iz tutijevaca (Galmci) i kalamine. Ovo družtvo posjeduje više tvornicah tutije, od kojih je glavna u Lüttichu (Liege) Belgiji, a surovine za tvornice dovaža tja iz južne Španije. Prije dvadeset godinah podignu isto družtvo ovu tvornicu tutije u Kulovčici. Našavši ovdje u mjestu sve, što je za uspješni i lukrativni rad nužno i ugljena i tutijevaca u Ivanščici, uloži znantnih svotah u tvornicu i podignu liepe stanove za svoje činovničtvo. Stanovničtvo okolice, a poglavito iz okoliša Radoboja, gdje je upravo zapušteno bilo vadjenje i produciranje sumpora, nadje umah ovdje nove zaslužbe i vrelo za svoj obstanak, što je osobito odpuštenim radnikom radobojskim bilo dobro došlo. Ali se tutijevac i kalamina iz Ivanščice brzo potroši, te bude družtvo prinuždeno sirovine rudah od drugda dobavljati, ponajviše iz Koruške od Bilelaka (Vilach). Uslijed tegotna dovoza iz Koruške do Ormuža željeznicom, pa zatim do Kulovčice na kolih brzo moralo je družtvo rad na gubitak nastaviti. Uz to bje ciena tutije pala usljed konkurencije inih zemaljah poglavito Englezke i Amerike, tako da je družtvo od nekoliko godinah već s podpunim deficitom od nekoliko hiljadah forintih moralo rad u Kulovčici nastaviti.

Ovo družtvo radi znatnom glavnicom, njegove su tvornice prve u cieloj Evropi, pače konkurira sa amerikanskimi u Americi samoj; deficit u Kulovčici nastojaše pokriti dobitkom iz drugih tvornicah, koje posjeduje u Belgiji samoj, nadajući se sve jednako, da će se možda okolnosti promieniti, te dovoz tutijevca  Koruške olakšati izgradjenjem željeznice kroz Zagorje i Očuru, ili da će se za toga možda naći gdje bliži rudnici tutijevca u Zagorju samom. U toj nadi životarila je tvornica u Kulovčici kroz nekoliko godinah, dok nije brzojavnim nalogom direkcije družtva ovoga mjeseca zaspala.

Ovo je u Hrvatskoj treće rudarstveno poduzeće, koje propada radi pomanjkanja željeznicah upravo onda, kada bi ga najviše trebalo.

Pred rudarnicom u Kulovčici usnula je s istoga uzroka rudarnica u Samoboru i Radoboju. Pa da ne želimo i da svimi silami nenastojimo, da se što skorije izgradi željeznica kroz Zagorje, koje je tako bogato na rudah, poglavito na kamenom ugljevju! U Kulovčici nije straha za nestanak kamenog ugljevja, jer ga u mjestu samom iz rudnika vade, ali radi težkog i skupog dovoza drugih surovinah rudničkih, gdje se nestanak željeznice živo osjeća-morade se i ovo poduzeće napokon napustiti. Ne samo treba da se željeznica gradi, nego se ujedno pita i kada da se gradi. Kako je ogromna razlika u dovozu na željeznici i na kolih, neka svjedoči izjava mjerodavna činovnika u Kulovčici, koji reče, da družtvo jeftinije dobiva tutijevac iz Koruške preko Trsta po moru u Belgiju i Lütich, nego li u Kulovčicu.

Željeznica, koja bi dodirivala i Lepoglavu, Kulovčicu, a poglavito koja bi spajala gornje Zagorje uz to sa cislatanjskom južnom željeznicom, bila bi po Hrvatsku od neprocjenjive koristi. Narod koji nemože svojih proizvodah dobro unovčiti, mora propadati u siromaštvo, pa ma koliko proizvodjao, kako se to očito vidi u Zagorju, gdje pojedini Izraeličanin promicatelj trgovine, pa tako seljan, jedino na njega vezan, svoju robu po što po to prodaje, da najnuždnije potrebe kao porez i obuću podmiri. Zagorje će ostati siromašno, dokle god mu bude manjkala željeznica, a s njom mogućnost, da svoje proizvode unovčuje. O kakovom obrtnom poduzeću bilo kojem prije izgradjenja željeznice kroz Zagreb može jedva biti i govora.

O tom nam jasno svjedoče propale tvornice Sanobora, Radopolja, a sada i Kulovčice.

* MIROSLAVA DESPOT: Industrija građanske Hrvatske 1860-1873. Zagreb, IHRP, 1970.

HINKO BLUMSCHEIN

JEDAN POSJET ROVOVIMA HRVATSKOG
RUDARSKOG DRUŠTVA U IVANCU*

(Ivanec, početkom prosinca 1932.)

Teška čelična užeta zaškrinuše. Nekoliko okretaja na teškom izvoznom električnom stroju, i mi stojimo našom puštalicom na pragu prostranih podzemnih hodnika, u carstvu vječne tmine. Na prvom koraku u taj novi svijet susreću nas naši rudari Zagorci s rudarskim pozdravom "Sretno"! Tek tu i tamo naziremo slabe svijetle točke karbitnih svjetiljki, a iz daljine dopiru mukli tutnjevi svrdala, koja buše rupe za smještaj eksploziva. U magli pare i ugljene prašine kreću se sjene snažnih rudara, koji utovaruju velike blokove ugljena na kolica, koja se brzo gube u tamnom izvoznom rovu. Zadjemo li u stranu od glavnog izvoznog rova, susrećemo iste zgurene prilike uz kidanje snažnih blokova "crnog diamanta", ili su zabavljeni osiguranjem vlastite glave, praveći si strop od teških balvana.

Prolazeći tim na kilometre dugačkim hodnicima, obuzima nas tjeskoba, pred veličinom prirode, koja je kroz milijune i milijune godina stvarala ugljenu masu. Osjećamo da se nalazimo u drugom svijetu - u svijetu gdje je čovjek tek crv koji nagriza i grebe. U tom svijetu gdje vlada samo um i jakost - žene su isključene. U tami, uz eksplozije dinamita koji ruši ugljene stijene, naša si mašta stvara razne perturbacije i erupcije, gdje su pred milijune godina prethodile na površini zemlje. Sve bilinske i životinjske tvari, koje su se uslijed perturbacija našle hermetski zatvorene duboko u zemlji pretvorene su u ugljenu masu, a tek čovjek ih je u posljednje vrijeme znao pravo ocijeniti i iskoristiti.

Prelazimo kraj gorostasnih stijena lignitskog ugljena, koje su međusobno dosta slabo odjeljene, što više provučene su sa naslagama pijeska. Slojevi leže pravilno, upadaju oko 3 stupnja prema sjeveru, a mjestimice leže naslage posve vodoravno. Po mišljenju poznatog montanskog stručnjaka i ravnatelja toga poduzeća g. Vojtjeha Šmalca, leže pod naslagama lignita, još mnogo jači slojevi prvorazrednog svjetlog ugljena, na kojeg bi se naišlo tek u dubini od 800 do 1000 metara.

U geološkom pogledu ivanečki lignit pripada canaezološkoj grupi mlađih formacija terciera (Neogaen) i to nadmiocenu. Naslage lignita priključuju se prema sjeveru na zone Leitha-vapnenaca i sarmatskih merga (Mergel), koje prate sjeverni rub gorja Ivančice, sačinjavajući nisko plosnati brežuljkasti kraj, čak tamo do aluvijalnog područja rijeke Drave. Centrum uvale između gorja Macelj-Ivančica i Drave kod Ormoža leži u Ivancu. Naslage svjetlog ugljena koje se vuku sjevernim rubom Ivančice, prati ponajviše vapnenac, triaške formacije.

Način dokopa je stubovni po smjeru sa uzvisnim prerubom. Stepenasta fronta dokopa, proteže se diagonalno k smjeru sloja. Vađenje ugljena u jami vrši se ponajviše ručno. Tek od najnovijeg vremena, no svakako na štetu manuelnih radnika, postavljeni su u rovovima moderni električni strojevi, t. zv. podrezači i bušilice. Zračenje rovova biva velikim električnim ventilatorom sistema "Capel" a uz to ima još daljnjih tri rezervna ventilatora. Za odvod vode iz rovova, stoje pet parnih i šest električnih sisaljka u neprekidnom pogonu, izbacujuć u svakoj sekundi oko 1000 litara vode, koja odlazi susjednim potokom "Ivanuševac" u potok Bednja.

Ugljen se tovari izravno strojevima na željeznička kola, ili dolazi prema odredbi isporučitelja na slomljivače, i nakon toga na Seltnerova rešeta za razređenja, a odavle u vagon. Konačno još, svu električnu silu, za vanjski i podzemni pogon strojeva, pruža novosagrađena električna centrala sa tri agregata.

Ivanečki ugljen odlikuje se napose svojom vanrednom čistoćom i minimalnim postotkom sumpora. Radi toga je osobito podesan za loženje u sobi i kuhinji, jer apsolutno nema nikakvog vonja, što više razvija veliku toplinu. Manje tvornice, ciglane, mlinovi i td. služe se rado njime, jer je izvrsno pogonsko gorivo. Bilo bi stoga poželjno, da naša industrija i potrošači, što više daju prednost ivanečkom ugljenu. Gustoća žiteljstva ovog lijepog ali ujedno siromašnog kraja, ima također veliki broj nezaposlenih radnika, kojima bi kopanjem ugljena, bio rad kako god mučan, duboko pod zemljom, u vječnoj tmini, mnogo pomoženo.

* VARAŽDINSKE NOVOSTI, god. 3/1932., br. 159.

HINKO BLUMSCHEIN:

"Š T I R C"*

Ivanečki ugljenokop Hrv. rudarskog društva d.d. je najveće poduzeće ove struke u Hrv. zagorju. U zimi zaposluje stalno 500-600 radnika, u ljetu 200-300. Veliko je stoga zavladalo zaprepaštenje među radnicima kao i među privrednicima Ivanca, kad je prošle godine u kolovozu prolom oblaka na Ivančici potopio sve rovove ugljenokopa, pa je zbog toga bio rad na dulje vrijeme obustavljen. Ogromnim materijalnim žrtvama od strane poduzeća, a napose nastojanjem ravnatelja g. inž. Otona Uhlira, uspjelo je ipak pogon uspostaviti za nekoliko mjeseci i očistiti potopljene rovove od vode i mulja.

Osim kopača ugljena, koji sa velikim naporom i uz životnu pogibelj kopaju ugljen duboko pod zemljom, u kilometre dugačkim hodnicima, gdje nas obuzima tjeskoba pred veličinom prirode, koja je kroz milijune i milijune godina stvarala masu ugljena, gdje se čovjek osjeća tek kao sićušni crv ima naš rudnik još jednu vrstu kopača, koji vade i kopaju ugljen na površini zemlje na t.zv. "Štircu". O tim kopačima i njihovom nalazištu ugljena malo se znade u našoj javnosti. Oni tokom godine najmanje 8-10 vagona ugljena u većim ili manjim komadima odnose besplatno sa "Štirca" svojim kućama.

Na "Štirc" se navaža talog ugljena, zemlja i otpaci, koji nastaju prigodom bušenja i kidanja ugljenih stijena u dubini, te se za prodaju neupotrebljivi nuzproizvodi izbacuju iz rovova i upotrebljavaju za nasipavanja udubina, nastalih na površini zemlje uslijed spuštanja terena pod napuštenim rovovima. Pored toga ima "Štirc" radi otpadaka ugljena koji se u njemu nalaze, naročito značenje za najsiromašnije slojeve naroda, mjesta i šire okolice. Čitave povorke žena, djevojaka, dječaka pa i sasvim još nejakih dječaraca i djevojčica po nekoliko puta dnevno kreću na "Štirc", gdje s malim motikama i golim rukama raskopavaju zemlju i ugljeni talog, pabirčeći otpatke ugljena i tovareći ga u koševe, škafove, vreće, kolica i drugo staro posuđe, i vuku ovaj njima toliko dragocjeni i potrebni teret svojim sirotinjskim domovima.

Ne pitaju pada li kiša, žari li ljetno sunce ili je kora smrznutog snijega prekrila nalazište njihovog "kolina" (ugljena). Bijeda ih izgoni po svakom vremenu iz njihovih siromašnih kućica, da na "Štircu potraže otpatke ugljena, kojim će zagrijati svoju tijesnu sobicu ili na malenom štednjaku skuhati svoje oskudno jelo. Tako taj "Štirc" pretstavlja pravu blagodat za ovdašnji kraj. Ne samo što najsiromašnijim slojevima pučanstva daje besplatan ugljen za ogrjev i kuhanje, nego čuva tako i naše šume koje bi bile još više pustošene, kad siromašni svijet nebi imao mogućnosti da namiri svoje skromne potrebe za gorivo na "Štircu".

* VARAŽDINSKE NOVOSTI god. 9/1938. br. 438.

VIKTOR PINTER

LONČARSTVO U JEROVCU*

Lončarstvom kao kućnim obrtom bave se gotovo svi Jerovčani i seljaci susjednog Bedenca i Dubravca osim onih, koji su obrtnici i imućniji seljaci ili gdje se još zadržao neke vrsti zadružni život, pa imade dosta zemlje za prehranu. Kako je ovaj sjeverni kraj Bednjanske doline dosta napučen, a zemlje imade razmjerno malo, to je kućni obrt važno vrelo prihoda. Jerovčani su od davnine lončari, Kameničani pletu rogoze i slično, a oni iz Žarovnice poznati su kao pečenjari po sajmovima.

Svoje lončarske proizvode prodavaju Jerovčani po sajmovima ili idu na "menu" u one krajeve, gdje ljudi sami ne prave lonce. Tamo zamjenjuju lonce za žito, ječam ili što već dobiju, a redovno zamjenjuju za toliko zrna koliko u posudu stane. Najviše idu u Podravinu i Međimurje. Na "menu" idu sa jednim konjem upregnutim u kola, ako se vozi do 400 komada. U vremenima prije rata bilo je slučajeva, da su Jerovčani onako putujući došli do Beča.

U jerovečkoj lončarskoj produkciji imade stanoviti broj raznih tipova lonaca i posuda, koje izrađuju gotovo svi manje ili više jednako. To su "lonci", "pehari", "vrčevi", "štuce", "maslenjaki", zatim "zdele", "tanjuri", "rajngle", "protvani", "cimpreti", te nadalje "vajdlingi", "kuglofi", "cedilke","bidre" i sve vrsti i veličine "lonca za cvijeće".

Osim toga znadu mnogi vrlo spretno izraditi za svoju vlastitu porabu bilo kakve predmete iz zemlje - što im već u kućanstvu treba. Tako na pr. "trakture","lakomnicu" i slične stvari.

Zemlju iz koje rade lonce zovu "gnjila", a kopaju je po poljima oko Dubravca, gdje imade mnogo ovakovih nalazišta. Kolima dovezu gnjilu kući, gdje drže na "dvorišću" na otvorenom mjestu. Pred zimu dovezu si po nekoliko vozova, da im traje dok je snijeg po poljima.

Svaki predmet izrađuje se cio iz domaće "gnjile", koja treba da je za to priređena ili "ščinjena". To priređivanje sirove gline sastoji se u tome, da se iz nje odstrane sve nečistoće, krupnija zrna kamena i pijeska - i slično. Ovo se obavlja rezanjem gnjile pomoću "rezača", koji nije ništa drugo, nego kakav stari srp, malo prenapravljen, tako da imade sa svake strane malu ručicu za držanje. Ovim "rezačem" - ili "srpom" reže se gnjila u tanke listove, koji se opet slažu na kup, te ponovno režu nekoliko puta. Kod rezanja nailazi se na raznu nečistoću, koja se odmah odstrani.

Kod toga se rezanja gnjila ujedno i posve jednoliko ispremiješa, da bude posve homogena. Nekoji namjesto "srpa" (ili "rezača") upotrebljavaju obični željezni okrugli štap (oko 1m dug a debljine cca 15 mm) te njime "tučeju" gnjilu i tako posve izmiješaju. Tako priređenu gnjilu drže ispod kakovog badnja (ili slično), da im se odviše ne suši za vrijeme posla.

Prirodna je boja te zemlje nakon pečenja crvenkasta, svjetlija od cigle, a kako je vrlo porozna, treba sve posude u koje dolazi voda ili tekućina ocakliti.

Svi Jerovčani peku ili "žgeju" svoje lonce dva puta. I to "prvo žganje" ili "hajtanje" (u keramičkoj tehnologiji nazvano biskvit) obavlja se nakon što je gotova posuda na zraku posve osušena, da se žarenjem istjera cjelokupna vlaga. "Drugo žganje" ili "cinanje" ima svrhu, da predmeti dobe ocaklinu, koju Jerovčani zovu "cin".

Mada je moguće samo jednokratnim pečenjem dobiti gotovu ocakljenu posudu, ipak to Jerovčani rade dva puta zato, jer tvrde da se na lonce, koji su već jednom ispečeni, treba mnogo manje metnuti one mase što daje ocaklinu, nego ako bi se sirovi predmeti poljevali tom masom. A osim toga kažu da je ocaklina "sjajnija" i bolja ako se peče dva puta. Uza sve to što palenje u dva maha zahtijeva gotovo dvostruko više drva, ipak Jerovčani potroše razmjerno manje drva nego na pr. napredniji lončarski obrtnici, koji imadu lončarske peći sa tzv. muflom. Ovaj veći koeficijent iskoristivosti topline za jerovečke peći može se objasniti samom konstrukcijom peći i načinom izgaranja u njihovim pećima. Tu se naime gubi vrlo malo topline, jer je grijanje direktno gdje plamen i vrući plinovi izgaranja dolaze bez ikakvih zapreka do svakog predmeta u peći. Tako za jerovečke prilike vrijede pouzdano ovi podaci: za jedno žganje pune peći - cca 400-600 raznih predmeta treba poprečno 1/2 kubičnog metra drva. Istina je da za ocaklivanje treba nešto više nego za "hajtanje", no sigurno je da se sa 1/2 hvata dobrog drva dade jedna puna peć robe posve dogotoviti i to: prvi puta ispeći - drugi puta ocakliti. Prema tome mogu Jerovčani sa 1 hvatom da ispeku 2 peći ili cca 1200 komada.

Ocaklinu ili glazuru zovu "cin", ma da njihova ocaklina uopće ne sadrži "Zinnoksida", nego joj je glavni sastavni dio olovna gleđ (Bleiglätte), koju oni zovu "farba".

Čista bezbojna prozirna ocaklina - ili kako ju Jerovčani jednostavno zovu "čista farba" radi se po ovom receptu: Na 1 kg olovne gleđi dolazi 2-3 žlice tučenog stakla "glaževine" i malo bijele lončarske zemlje iz Bedekovčine. Ovaj dodatak bijele zemlje služi, da "farba" bolje drži. Sve ove tri sastojine samelju se u "mlinu" sa vodom i tako se dobije kašasta, tekućina crvenkaste boje kojom se onda nakon "hajtanja" posude "polevaju" i povno slažu u peć. Kod drugoga žganja rastali se ova masa u žaru i daje posudi ocaklinu.

Mlin za meljavu "farbe" je posebni mali ručni mlin namijenjen jedino toj svrsi, a izgleda kao žrvanj za mljevenje kuruze.

Predmeti izrađeni iz jerovečke gnjile i ocakljeni čistom farbom imaju crvenkastu boju cigle. To je naime naravna boja gnjile.

Ova naravna boja toliko je intenzivna, da bi ona prevladavala makar da se u (glazuru) ocaklinu metnu i tvari koje oboje ocaklinu - jer je ocaklina prozirna. Zato se sve ove obojene prozirne ocakline moraju "polevati" na bijelu podlogu, ako želimo da se istakne boja cakline. Ova bijela podloga dobije se najjednostavnije na taj način, da se uzme bijela zemlja, kako to rade lončari iz Bedekovčine, koji imadu takovu zemlju, što nakon pečenja dobiva bijelu naravnu boju.

No jer je Jerovčanima ova zemlja iz Bedekovčine preskupa da iz nje izrađuju cijele posude, to oni upotrebljavaju razmočenu kao gustu bijelu tekućinu za "polevanje" lonaca, koji su izrađeni iz njihove domaće gnjile. Tako dobivaju na predmetu od "gnjile" tanak sloj bijele zemlje koja daje predmetu osnovni bijeli ton, te izgleda kao da je cijela posuda izrađena iz bijele zemlje. Poradi toga zovu oni bedekovčansku bijelu zemlju "bajsa", jer im ona služi samo kao preliv (Beizen - Engobieren). Ovo "polevanje" predmeta "bajsom" obavlja se još prije prvog žganja, dok su posude još malo vlažne. Kad su predmeti ovako "bajsom" poliveni, mogu se na njima jasno dobiti boje obojanih ocaklina.

Ove se priređuju ovako:

Žuta ocaklina - ili "žuta farba" (i "žuti cin") dobije se, da se u mješavinu za 1 kg bezbojne ocakline ("čiste farbe") doda 12 dkg kovačke okujine, koju oni zovu "hameršlag".

Zelena ocaklina ili "zelena farba". Na smjesu za 1 kg "čiste farbe" doda se 5 dkg "kufrnog praha" tj. bakarnog praška.

Crna ocaklina ("crna farba") - na 1 kg čiste "farbe" dođe 7 dkg manganovog dioksida, kojeg oni nazivaju "branštajn", "branštolin" i slično (dolazi od njem. Braunstein).

Sve ove obojane ocakline daju na bajsi svoju boju, dok se na "gnjili" dobije neka rezultirajuća boja, jer je caklina prozirna.

Olovnu gleđ, kao i sve ove dodatke za bojenje kupuju Jerovčani kod svojih seoskih trgovaca.

Na ovakav način omogućeno im je da dobiju svoje lonce obojene cijele u bilo kojoj od navedenih boja. No mnogi jerovečki lončari ukrasuju lonce i ostale posude šarama, ornamentima i natpisima u raznim bojama. Jer se sa obojanim ocaklinama to šaranje ne dade izvesti, a da se ne bi kod žganja u žaru ocaklina jedne boje prelijevala u drugu; zato kod toga postupaju na slijedeći način. Oni pomoću svojih keramičkih dodataka oboje bajsu (slično kao što su ovim dodacima obojali i ocaklinu), te tako dobiju osim bijelog preliva (čista bajsa) još i druge prelive (bajse), koji onda služe kao keramička boja (Engobe).

Crna boja - zapravo jako tamno smeđa - dobije se, ako čistoj bajsi dodamo "bronštajna"; zelena se dobije dodatkom bakarnog praha, žuta boja nastane od "hameršlaga", a crvena se dobije, da se jednostavno pečena gnjila samelje s vodom u gustu tekućinu.

Ako se sada lonac od gnjile polije ovako obojenom bajsom, to ćemo kod ocaklivanja čistom caklovinom dobiti stanovitu boju kako je bajsa obojena. Budući da se ove boje nalaze u "bajsi" to se one ne prelijevaju, ma da su jedna tik do druge - ali ne jedna na drugoj, nego se pokrivaju, ako je jedna na drugoj.

Šaranje, pisanje i risanje ornamenata izvodi se tako da se bajsa čista ili obojena drži u maloj jabučici (od pečene gline) te kroz usku cijevčicu od guščjeg pera izlazi van. Perom se crtaju i rišu linije i ornamenti po loncu. Ova mala jabučica zove se "štučkica" ili "cecka".

Osim ovog načina, ukrašuju Jerovčani svoje posude i pomoću tzv. "drukera". To su neke vrsti pečata koji su izrađeni iz drva a imade ih najrazličitijih oblika. Najjednostavniji "druker" je okruglo drvce. Ako se to umoči u "bajsu", te njime takne po predmetu od gnjile, to ostane na tom mjestu na posudi okrugla kaplja od bajse - i na tome će mjestu onda nakon pečenja biti bijela točka, odnosno točka onakove boje, kako je bajsa bila obojena. Ovim najjednostavnijim "drukerom" izrađuju se razni točkasti ukrasi. "Drukeri" su nadalje izrađeni u formi raznih paralelograma i krugova, te se time dadu kombinirati razne figure i ukrasi. No imade i kompliciranijih drukera. Tako je na pr. jedan lončar izradio za cijeli lik ptičice druker iz drva.

Motivi, koje šaraju po loncima i zdjelama i drugom vrlo su jednostavni. To su paralelne linije, valovite linije i točkice. Više puta napišu po predmetima, i to naročito u zdjele i na lonce za cvijeće imena "Mara", "Kata", "Boža" i druga uobičajena ženska imena da si mušterija može odabirati prema svom imenu. Raširen je ukras grančica i ptica. Neki mladi lončari, koji imaju crtačke sposobnosti umiju vrlo lijepo ukrasiti najrazličitijim ukrasima svoje proizvode. U tom se u zadnje vrijeme ističe Ivan Vusić, koji je osobito lijepo ukrašavao vrčeve za vodu.

U prijašnja vremena bio je raširen još jedan način ukrašavanja predmeta, koji se nažalost danas sve manje upotrebljava. To je šaranje pomoću nazubljene kožice. Ono se sastoji u tome da se predmet koji se želi ukrasiti polije sa bajsom, a onda se ovom nazubljenom kožicom odstranjuje jedan dio preliva, gdje se onda pokazuje donja površina gnjile. Ovaj način ukrašavanja osobito je efektan kod tanjura i zdjela, gdje se njime mogu na dnu tanjura ili na zdjeli izvesti lijepi zvjezdasti i valoviti motivi.

Lončarsko kolo, na kojem se rotacijom izvode gotovo svi predmeti, zove se "kolobar", a sastavljeno je vrlo jednostavno. To je od drva izgrađen "rušt" (Gerüst), na kojem je otraga daska za sjediti, a napred daska za potrebni pribor kod posla. "Rušt" je prislonjen na zid uz prozor da lončar ima dovoljno svjetla. U sredini nalazi se željezna osovina "štanga", koja imade dolje "veliko kolo" o koje lončar desnom bosom nogom udara i stavlja osovinu u okretanje. Ležaji za osovinu jesu jednostavne udubine u drvu, a da osovina dobro pristaje, zadržava ju komad kože. Gore na "štangi" je "šajba" kamo se postavi komad "gnjile" iz koje se onda rotacijom izmodelira posuda. Ako se izrađuju naročito velike posude ili "cimpreti", metne se na "šajbu" još jedna veća, jer ona što je čvrsto spojena sa  "štangom" ima diametar cca 25-35 cm.

Nacrt jerovečke lončarske peći: "Pećnice" - Mjerilo 1:40 A-A su "zidi", B je "Začeljek", C su "Redovi", D je nasuta zemlja, P je srednje "Prelo", p-p su prostrana "Prela"

Samo formiranje posuda na "kolombaru" izvodi se na slijedeći način. Za modeliranje "ščinjena" zemlja postavljena je uz kolombar, te iz tog kupa uzima lončar, već prema predmetu kojega želi izraditi, određeni komad gnjile, te ju prije nego što ju metne na "šajbu" nekoliko puta rukama ispremiješa - i ako je potrebno vodom okvasi. Zatim iz ovog komada učini kuglu, koju metne na šajbu i nogom potjera kolo. Sada šakom udara po zemlji, te ju pričvrsti što bolje moguće uz šajbu i uz to pazi da je centrično postavljena. Tek sada, kada gnjila ovako čvrsto i centrično sjedi na šajbi, počinje formiranje posude. Kolo se sada dalje neprestano okreće, a sav posao modeliranja obavlja se golom rukom. Dapače i ono prvo formiranje, koje nazivlju "vlečenje" i ono se u cijelom Jerovcu obavlja rukom i prstima. Svojedobno je naime u Jerovcu bio neki lončar stranac ("Pemec"), koji je sve lonce "zvekel" pomoću "kožice", a mnogi su i sami to kušali tako raditi, ali su odustali, te sada sve rade rukom. (Ovako pomoću kožice formira lonce i u Bobovju kraj Krapine tamošnji seoski lončar. On zove ovu kožicu "rep").

Srednje prelo	Postrano prelo

Kao pomoćni materijal kod modeliranja služi im - osim prstiju - "špriklja". To je komadić drvca u obliku trokuta ili slično, a njime glade i ravnaju veće plohe. Osim toga dobro im dođe bilo kakvi komadić šiljatog drva ili kakova šipka, kojom rade razne udubine i ureze. Rupe na "cedilkama" buše običnim šiljastim drvcem, a zovu ga "prepikač". Svaki dodatak kao "ručke", "cecke" i slično meće se na predmet dok je još mekan, kako bi što jednoličnije i čvršće držao uz posudu.

Gotovi se predmeti odrežu sa šajbe pomoću žice, koju zovu "šik" i oprezno polože sušiti na duge daske koje vise o stropu sobe, ili se odnesu za lijepog vremena van na dvorište. Veće stvari i "cimpreti" kad se skidaju sa kolombara meću se na dvije daščice, koje zovu "šiglini", jer bi se moglo dogoditi, da se kod prenosa veliki predmeti dok su još mekani pretrgnu u ruci.

Peć koja služi za žganje lonaca i ostalih predmeta zove se "pećnica". U jednoj pećnici pale svoje proizvode više lončara, jer svi nemaju svoju vlastitu pećnicu nego obično dva tri susjeda zajedno upotrebljavaju jednu. Redovno se nalaze te pećnice na travnicima, uz voćnjake, neke i u dvorištima, a sve su od reda gotovo istog oblika i jednake veličine. U ljetu godine 1933. bilo je nabrojenih u samom selu Jerovcu 47 ovakvih pećnica. Može se dakle naslućivati da se na cijelom području svih triju lončarskih sela Bedenec, Dubravec i Jerovec nalazi oko 120 pećnica.

Preduške na svodu

Slika prikazuje primjer jedne izvedene pećnice (Tome Vusića iz Jerovca na travniku iza školske zgrade u Jerovcu).

Glavni dio su masivni "zidi" ili "stene" koje su sazidane od kamena a često i od cigle. Jakost (debljina) zida je dotle nešto veća nego gore, a iznosi poprečno oko 1/2 metra. Redovno su pojačani još i nasutom zemljom. Razmak zidova iznosi oko 1,5 - 1,75 i time je određena širina pećnice.

Stražnja strana ili začeljak izrađena je od cigle ili od starih lonaca, a iznosi oko 20 cm debljine. Dolje na začeljku sa obje strane uz ziđe u sredini nalaze se "prela", t.j. otvori za loženje. Srednje "prelo" je nešto veće od prostranih a sva su prela, i kod začeljka od lonaca izvedena iz cigala prema slici.

Svod pećnice izveden je uvijek od lonaca, bilo novih, bilo starih črepaka i to tako, da se počevši od "začeljka" nižu tzv. "redovi" sastavljeni od 8 - 10 lonaca, koji zahvaljujuć jedan u drugoga idu u luku od jednog zida do drugog. Ovih redova ima oko 10-12, već prema količini robe koja se meće u peć. Redovi su međusobno dobro zamazani zemljom i pljevom, a isto tako i na mjestima gdje se upiru o zidove. Samo se ostave otvori, što ih između pojedinih redova čine ručke lonaca. Ti otvori služe kao niz dimnjaka za odvod dima, a zovu se "preduške" (neki ih zovu i "preloščice").

Kod loženja postavaljaju se sukovi na zaglavak

Ova četiri glavna dijela pećnice: začeljek, oba zida i svod od redova stalni su dijelovi pećnice i oni se ne ruše - osim u koliko se koji red ne ošteti kod otvaranja pećnice. Prednja strana ili "prednji zazid" treba da se uvijek iznova načini kada se peć napuni robom, jer se time pećnica zatvori, a opet ga treba razrušiti, kada se roba vadi iz peći. Taj "prednji zazid" sazidan je uvijek od lonaca i starih "črepaka" i zamazan sav glinom. I on imade kao i "začeljak" prela za loženje, samo su ta prela kao i cijela prednja strana načinjena od lonca.

Kako kod žganja treba da plamen i vrući plinovi izgaranja što je više moguće do svakog predmeta i da svi predmeti budu jednolično užareni, to je loženje izvedeno na ovaj način.

Komadi drva - "sukovi", kojima se loži, meću se u pećnicu kroz sva prela sa prednje i sa stražnje strane tako da dijelom izgaraju u peći, a da su dijelom izvan peći. Zato ih se položi na željezne prečke "zglavnike", koji su postavljeni povišeno od zemlje na kamen tako, da drvo imade dovoljno zraka za izgaranje.

Slaganje lonaca u pećnici sp srednje prelo, pp postrano prelo

Propuh povuče plamen unutar u peć kroz kanal koji spaja prednje i odgovarajuće stražnje prelo, a dalje idu onda vrući plinovi i plamen između lonaca gore, te izlaze na preduške - rupe na svodu - van.

Poradi ovakvog načina loženja treba izvesti od jednog prela na začeljku do odgovarajućeg prela na prednjem zidu kanal, da se može sukove djelomice staviti u peć i da plamen dosegne sve do sredine peći. Kod loženja postavljaju se sukovi na zglavnik.

Zato se dakle ne može robu kako god poredati u peć, nego je treba metnuti i poredati na stalan i određen način, kako bi se najjednostavnije stvorili ti kanali.

Ovdje se Jerovčani posluže samim loncima u ćupovima koje treba ispeći, te njih slažu u obliku svoda u najdonjem sloju između prela i time načine taj potrebni kanal. A dalje slažu predmete tako, da se dobije prilično ravni niveau, koji nazivaju pod. Na taj se "pod" onda slažu redom ostali predmeti, jedan na drugi: tanjuri, zdjele, protvanji i cimpreti i td., sve do gore i to tako, da vrući plinovi što više obilaze oko svih predmeta prije nego izađu na preduške van.

Kad je pećnica puna - a stane u nju 300 - 600 komada - zatvori se sprijeda kako je rečeno zazidom, koji se dobro zamaže zemljom.

Krov pećnice

Samo pečenje - "žganje" obavlja se obično pred večer, kako bi se cijela peć do jutra ohladila, da se mogu drugog dana prije podne stvari izvaditi van. Najprije se polagano loži sa malenim sitnim komadićima drva, da se peć i roba pomalo ugrije ili "zatopi", jer bi mogli lonci popucati, ako bi se odviše naglo naložila jaka vatra. Tek nakon nekog vremena naloži se velikim komadima drva tzv. "sukovima" jaka vatra. Da je prvo pečenje gotovo prepoznaje se po tome, što prestane na preduške izlaziti dim. Tada se posve jasno vidi kroz preduške žar posuda, a oni tome kažu, da "treba kuriti dok preduške prebele". Ovako prvi puta pečenu robu nazivaju da je "ophajtana".

Sutradan kad se pećnica ohladila, izvade lonce van i onda ih "polevaju" "farbom". Farba se drži u ovećoj "zdeli" ili u kakvom "škafu", a poleva se sa "šeflom". Zatim se opet sve slaže natrag u peć isto kao i kod prvog pečenja.

I opet se isto tako obično pred večer naloži peć, samo ovo drugo traje nešto dulje. Da je ocaklina dobra i da sa loženjem treba prestati raspoznaje se tako, da se slamkom ide kroz preduške. Ova se slamka u žaru zapali i rasvijetli unutrašnjost, pa ako jesu već i najgornji predmeti u peći sjajni od ocakline, onda je pečenje dovršeno.

"Sukovi" za loženje su ne debele, oko 80 cm do 1 m duge cjepanice (slične onima za loženje štednjaka samo veće). Redovno je to borovo ili grabrovo drvo, a oni kažu da su sukovi od "šmrekovine". Sukove spreme već nekoliko dana prije loženja i slože ih u unakrsne kupove da se suše. Ove kupove zovu "vuzelnica", jer su složeni slično kao uskrsni krijes "vuzelnica".

Dok se pećnica ne upotrebljava te stoji prazna, meće se na nju slamnati krov da ju štiti od kiše i nevremena. Taj krov sastavljen je od dva jednostavna dijela, koji se polažu na svod pećnice, a u sredini dva jaka drvena stupa: "sohe" drže sljeme. Za vrijeme "žganja" postave se obično oba dijela krova pred pećnicu da vjetar ne raznosi žar.

Za vrijeme lijepih ljetnih večeri znade se okupiti oko pećnice, kada se lonci peku, mnogo ljudi, žena i djece. Tamo se onda na žaru peku krumpiri, kukuruz ili jabuke, a muškarci prepričavaju svoje doživljaje ili aktuelne novosti.

Kod jerovečke lončarske produkcije valja posebno spomenuti Jožu Rudničkoga. On, doduše izučeni postolar, počeo je pred deset godina izrađivati razne figurice i posudice, te igračke za djecu i ostale predmete koji služe samo za ukras, te prodaje to okolo po sajmovima i proščenjima. Lonce i ostalu robu za kućnu porabu ne izrađuje, ali zato je vrlo spretan i vješt bilo kakvom modeliranju. Budući da nije sposoban crtač, to ne ukrašuje svoje stvari šarama i bojama, nego više rezbarenjem, a uglavnom se služi drvcem ili nazubljenim kotačićem od ure. Njegovi "zajci", "mužikanti", te "golubinjaki" i "ftičeki", a i sve ostale stvari postale su vrlo popularne, te ih često nalazimo u kućama u našim krajevima.

* Preuzeto iz "Vjesnika Etnografskog muzeja u Zagrebu za etnografiju, etnologiju, antropologiju i prethistoriju", knj. 1, sv. 1-2. Zagreb, 1935.

LADISLAV ŠABAN

SPASITI OD ZABORAVA*

Lijepo je da kušate spašavati od zaborava biljege prošlosti onog dragog, za mene najdražeg i najljepšeg kraja. Bez sumnje, u jednom napisu podatke kroz mnogostoljetne slojeve nije moguće dati, ali bar općeniti utisak. Htio bih Vas na jedno upozoriti u vezi s dvorom, jer sam nekako iz Vaših zaključnih redaka stekao utisak kao da postoji neka namjera da se na terenu bivšeg grada i parka izgradi nešto veliko, novo. Ako do toga zaista dođe, nastojite provesti da se najprije izvrše iskapanja u bivšem dvorištu dvora, jer će se tek tada moći potpuno sigurno utvrditi što je na tom mjestu bilo za vrijeme ivanovaca. Jer ziđe, nikad neidentificirano, ali potpuno sigurno iz srednjeg vijeka, a ne i starije - postojalo je i za našeg vremena: kada je moj otac 1937. dao kopati novi odvodni kanal kroz čitavo dvorište, naišao je na dubini od pol metra na zid širine oko jednog metra, koji je bio tako neizrecivo otporan da je trebalo primijeniti dinamitne patrone i razbiti prolaz za kanal. Jasno je, da je taj zid građen živim vapnom i otuda mu takva tvrdoća.

Nadalje, svuda se nailazilo na ljudske kosti, stare više stoljeća. Kako se u gradu oko kapele ne spominje nikakvo groblje (od najstarijih vizitacija iz 1649., na ovamo), znači da je groblje par stoljeća starije, pošto se župa u Ivancu spominje kao mlađa. Kako u popisu župa iz 1501. nema govora o crkvi u Ivancu, očito da župa tada još ne postoji, pa je možda u to vrijeme kapela Sv. Ivana u Ivancu jedino groblje u Ivancu. Moja je pretpostavka da je groblje u gradu dokinuto kada su Pethöovci podigli grad. Uopće, o toj kapeli bio sam već jednom počeo skupljati građu, kad je trebalo da se napiše poseban broj revije "Kaj" za Ivanec, do kojeg nije došlo.

O inventaru grada za Kukuljevića dosta bih znao pričati, jer sam ga doživio i o svakoj stvari znao baš sve. No podatke koje ste imali iz pričanja moje pok. tetke Marine treba uzeti s najvećom rezervom: njena fantazija mnogo toga je iskitila onako kako si je to ona umišljala. Ipak, povijesnih vrijednosti bilo je u gradu, jer je konačno sve povijesno vrijedno što je u vezi s obitelju Kukuljević. Žalibože inventar je što propao u požaru, što već ranije izvađen i rastepen, što stradao prilikom rušenja kule. Možda samo toliko da Vam kažem, da posjedujem 5 fotografija interieura triju soba u gradu, načinjenih 1923.-1924., prije nego li se oženio moj ujak Radovan, kada je grad što se soba tiče razdijeljen u dvije polovice pa je i namještaj doživio posve drugačiji raspored. Ipak, i te fotografije su povijesni dokumenti: jednu sam objavio u svom članku "Nijemi svjedok slavnih dana" ("Kaj" br. 3-4/1971.), pošto se historijski Livadićev klavir nalazio u Ivancu.

(...)

Kako vidite nitko od nas ne ostaje indiferentan kod spomena Ivanca, na čijem groblju počivaju moj djed i baka, Božidar i Klara Kukuljević. Kad me slučaj nanese putem kroz Ivanec, rado stanem, sjednem na terasu "IME", popijem odličnu espresso-kavu i utonem u sjećanja gledajući divan masiv Ivančice, ponosne gore. Uvijek se radujem kad s ceste vidim da još uvijek postoji prerijetko drvo u našem nekadašnjem perivoju, ginghobilobu, japansku crnogoricu s lišćem, rijetko krasno izrašten primjerak. Uvijek se pitam, znade li tko za ovo rijetko, krasno drvo ili će i njega posjeći tko zna zbog čije ideje, kao što su posjekli prekrasnu drevnu gradsku lipu.

_________

* Pismo prof. Ladislava Šabana od 30. rujna 1974. u povodu objavljivanja  1. godišta Ivanečkog kalendara '74. (prim. ur.)