UMJESTO PREDGOVORA

GJURO SZABO

STARI IVANEC*

I spustila se noć, kad smo završili pregledanje kotara i stigli u stari Ivanec. Milo, mirno mjesto je taj Ivanec, tek nešto snuždeno, uvuklo se u Ivančicu uz Bistricu potok, nu ljudi neveseli nekako, ta mi smo u kraju, gdje je rad težak i beznadan. Mi smo u reviru ugljenika, povremeno se vadi i cinak, okolna sela uz Bednju rade odlično drvenariju, selo Jerovec cijelo je jedna lončarija, a sve u ništa - za ono malo života, što si ga svaki dan teško osvajaju ... Divan je bio proljetni dan, al badava ga tražiš, kad ga nemaš u duši!

Staro je to mjesto taj Ivanec. Nekada je sav taj kraj spadao pod Belu i drže, da se već u listini Andrije II. od g. 1209. spominje Ivanec, nu teško da je ta listina nepatvorena. U listini kralja Bele IV. spominje se "terra sancti Ioannis de Vorosdino", ali ni to neće biti taj kraj. Čini se da je prvi put Ivanec spomenut u listini priora Ivana Paližne, koji daje Ivancu sudca. Svakako je, da je ime dobilo od Ivanovaca, nasljednika templara, koji su konačno izgubili posjed, pa je tu zasjeo Matija Korvin i njegov sin Ivaniš. A taj je dopremio ovamo familiju Petheö de Gerse, koji pripadaju plemenu Nadasd, pa oni ostaju kroz stoljeća tu, obnašaju službe i časti, a kralj Ferdinand im potvrđuje posjed u g. 1564., pa se veli: "Ivancz, cum castello in eadem noviter erecto". Dakle kaštel su morali sagraditi Petheöovci, listina Ferdinanda II. veli g. 1632., da je kaštel sagradjen od kamenja stare crkve križara. Poslije Pethöovaca dodje imanje u ruke fiska, a onda kraljevim darom u posjed grofa Ladislava Erdöda, koji je grad uredio, nu izgubio posjed presudom suda, kad su g. 1818. odnijeli pobjedu nasljednici Pethöovaca po ženskoj krvi. Poslije dodje u ruke Kukuljevića, stric Ladislav ostavlja posjed Božidaru, sinu Ivana Kukuljevića, sada već pokojniku.

Ivanečki je kaštel postao u razna vremena, a možda je doista tu još bio sačuvan dio nekakove crkve: onaj toranj, na desno od ulazne kule napadno je bio nalik svetištu crkvenom. Najstariji mi se dio čini kula do ulaza, gdje je smješten napis koji spominje rad Ladislava Erdöda iz g. 1744. Inače se i tu našlo uobičajenih lukova, koji su dijelom zazidani.

Tik do dvora je župna je crkva, novija gradjevina, koju je biskup Vrhovac posvetio. Od stare se crkve sačuvao pokrajnji ulaz, danas ulaz u župni stan. Najinteresantnije je u crkvi krstionica: dva lava nose ploču od drukčijeg kamena sa dvije andjeoske glave. Čini se da su ti lavovi iz najstarijeg romanskog vremena sačuvani.

Na daleko se bijeli crkvica Sv. Duha u Ivančici kod sela Prigorci sa posve nepravilno gradjenim, očito gotskim svetištem. Oltari su seoske radnje, napose lijevi i desni oltar u ladji, sa slikom Sv. Vida.

Opet smo prošli velik dio našega Zagorja, krasan dio, kao i drugi, pa nije čudo, da su evo tijekom vremena ovamo dolazili tudjinci kao posjednici, od kojih su nekoji ostavili spomen u tim stranama. Nu i to je prošlo, kao sve što mora proći, pa je nestalo i njihovog goniča i cijeloga njegovog roda!

* SZABO, Gjuro: Kroz Hrvatsko zagorje. Zagreb, 1939.